Geolozi već odavno znaju da je Zemljina jezgra, koja se nalazi oko 2900 kilometara ispod nas, zapravo gusta kugla željeza bogata kemijskim spojevima, velika otprilike koliko i Mars. Tlak je ondje jednak težini 3,5 milijuna atmosfera, a temperatura doseže i do 5538 stupnjeva Celzija, koliko i na površini Sunca. Željezo je u tekućem i krutom stanju i spiralno se kreće poput tekućih konfeta.

Zbog topline u unutarnjoj jezgri pokreću se tektonske ploče iznad nje, izdižu planine i izdubljuju morska dna. Osim toga, zbog sudaranja atoma željeza u jezgri stvara se Zemljino magnetno polje, koje naš štiti od opasnih kozmičkih zraka. Međutim, u članku koji su u časopisu Nature nedavno objavili Dario Alfe sa Sveučilišta u Londonu i njegovi kolege, postoje dokazi da željezo u vanjskim slojevma jezgre poništava toplinu provodljivošću koja je dva do tri puta brža nego što se ranije smatralo. Teorijske su posljedice takva otkrića dalekosežne. Znanstvenici smatraju da nešto drugo onda mora nadoknaditi termalnu energiju koja nedostaje, a nude sljedeće mogućnosti: U jezgri se krije više radioaktivnog materijala, kao što su kalij i torij, nego što se smatra, a toplina se oslobađa propadanjem tog materijala.Željezo koje se nalazi u samoj jezgri skrućuje se velikom brzinom te pritom oslobađa latentnu toplinu kristalizacije.Kemijski spojevi slitina željeza u jezgri te silikata u plaštu znatno su intenzivniji nego što se smatra pa, stoga, oslobađaju više energije. “Svi su uzbuđeni” zbog našeg istraživanja, kaže Alfe. “Vide da je možda posrijedi neki novi mehanizam.” I drugi su znanstvenici otkrili čitav niz drugih anomalija i iznenađenja, a postoje i naznake da se unutarnja jezgra okreće nešto brže od ostatka planeta. Miaki Ishii i njezini kolege sa Sveučilišta Harvard smatraju da u unutarnjoj jezgri postoji sloj koji nazivaju srži, a riječ je o strukturi promjera 604 kilometra, koja se možda sastoji isključivo od željeza. Većina onoga što danas znamo o jezgri potječe od proučavanja seizmičkih valova nakon potresa. John Vidale sa Sveučilišta u Washingtonu objašnjava da većina potresa nastaje u gornjem sloju od 48 kilometara te dosad nijedan seizmički izvor nije otkriven na razini dubljoj od 805 kilometara.

Međutim, energetski valovi potresa šire se cijelim planetom pa tako prolaze i kroz jezgru. Ishii i drugi znanstvenici također su analizirali seizmičke podatke prikupljene prilikom podzemnih testova nuklearnog oružja, koji su se provodili u prošlom stoljeću. Osobito su ruske eksplozije, kaže, “polučile zapanjujuće podatke”, a kod eksplozija se, za razliku od potresa, zna točan epicentar. “Što bismo sve mogli doznati da imamo neograničene resurse”, dodaje Ishii. Jezgra na površini ostavlja jedva zamjetne, ali ipak prepoznatljive tragove zahvaljujući magnetnom polju koji se propušta kroz golemi podzemni geodinamo uskovitlanog željeza, koje prožima planet i širi se tisućama kilometara u svemir. Magnetne čestice pronađene u stijenama otkrivaju da magnetno polje, a vjerojatno i jezgrene strukture koje ga stvaraju, postoje dulje od 3 milijarde godina. Svakih 100.000 do milijun i više godina magnetosferni se sjevernojužni položaj mijenja, a tome prethodi opće slabljenje polja. Zemlja svoju slojevitost duguje gravitacijskom formiranju od mladog solarnog sustava pomoću najtežih sastojaka u centru, te lakših materijala pri površini. Slojeve dijele jasne granice između elastičnoj stijenja u plaštu i tekućeg željeza u vanjskoj jezgri te tekuće vanjske jezgre i krute unutarnje jezgre. Jezgra čini šestinu ukupnog volumena zemlje te trećinu mase, a zbog topline u jezgri veći je dio željeza u tekućem obliku. Željezo je kruto samo u unutarnjoj kori. Dok vrela zemlja kruži hladnim svemirom, jezgra postupno oslobađa pohranjenu toplinu. Toplina se može izravno osloboditi, slično onome kako se širi uz tavu, ili u valovima, onako kako se topao zrak podiže u atmosferi. Provođenjem se energija beskorisno troši, Zemlja se ne kreće. Valovi konvekcije kreću se kroz plašt i oko tektonskih ploča te utječu na geodinamo, koji pokreće promjenjivo magnetsko polje. Bruce Buffett, geolog sa Sveučilišta u Kaliforniji, smatra da površinski vodeni sloj također pomaže u ravnoteži zaliha topline tako što slabi kamene ploče i priprema ih za preobrazbu u energičnom i održivom konvektivnom kretanju.

Natalie Angier