Niti jedan drugi međunarodni odnos nije ni izdaleka paranoičan poput iransko-američkog sukoba. Bilo koji profesor diplomacije koji želi dati primjer rizika koje sa sobom nosi više od 30 godina nepostojeće komunikacije ne treba ništa više od toga. Najbolji meni poznat sažetak ove slijepe ulice u kojoj su se Iran i Sjedinjene Američke Države našli dao je John Limbert, nekada slavni američki taoc u Iranu koji se već dugo zalaže za dijalog između te dvije zemlje.

On je napisao da SAD smatraju Iran “pokvarenim, neiskrenim, fanatičnim, nasilnim i nerazumljivim”. S druge strane, Iran vidi Amerikance kao “ratoborne, licemjerne, nemoralne, materijalističke, proračunate i arogantne zlostavljače bezbožnike koji vole zlostavljati i iskorištavati druge te gurati nos gdje mu nije mjesto”. U ovaj spor su uključene najmoćnija država na svijetu i nestabilna sila s Bliskog istoka. Dok god između njih postoji prijetnja rata, cijela regija ostat će nestabilna. A popuštanje napetosti imalo bi strateške implikacije za cijeli svijet slične preokretu odnosa između SAD-a i Kine 1972. godine. Važno je imati na umu riječ “paranoja”. Kada netko ponudi blaži stav o Iranu, primjerice, da je njegova revolucija preživjela pragmatizam, da je njegov sustav s vremena na vrijeme obilježen okrutnošću, ali da nije krut poput Saddamovog Iraka, da je cilj njegovog već dosadno dugotrajnog nuklearnog programa nejasan te da je židovska manjina u toj zemlji najbrojnija na muslimanskom Bliskom istoku, mora se pripremiti na napad žustrih američkih protivnika Irana koji počnu uzvikivati “izdaja” čim netko da naslutiti kako suvremeni Teheran nije usporediv s Hitlerovim Berlinom.Raskidanje tabua s druge strane razdjelnice, na primjer izjava da su pokretu “Smrt Americi” odbrojeni dani i da Islamska Republika samu sebe oslabljuje jeftinim prkosom pod vodstvom Ajatolaha Ali Khameneija, koji više nema dodira sa stvarnim svijetom, jednako je opasno. Svaka blokada sukoba ima duboko ukorijenjene interese, a svaka dogma one koji su spremni za nju umrijeti, a iransko-američki spor i slogani Iranske revolucije 1979. ni po tom pitanju nisu iznimka.

Dakle, trebali bismo slaviti već i samu činjenicu što će se pregovori između Irana i vodećih svjetskih sila koji su započeli prošlog mjeseca u Istambulu nastaviti 23. svibnja u Bagdadu. Jedini način da se iskorijeni nepovjerenje između Irana i SAD-a jest da predstavnici tih zemalja zajedno sjednu za stol. Naravno, nema jamstva za uspjeh, ali ovo je minimalni uvjet uspjeha.Drugi minimalni uvjet jest da se Izrael suzdrži od napada na Iran, što je potez kojim prijeti već nekoliko godina, a kojim se ne bi ništa postiglo, osim što bi se regija užarila od napetosti, najekstremnije sile Islamske Republike postale bi još jače, Iran bi povećao napore vezane uz izradu nuklearne bombe, ugrozilo bi se američke postrojbe u regiji, cijene nafte vrtoglavo bi porasle, Perzijanci bi stali uz bok Arapa kao najoštriji neprijatelji Izraela, Arapsko proljeće doživjelo bi značajan korak unatrag, cijela regija odala bi se radikalizmu i povećao bi se broj i intenzitet terorističkih prijetnji. Nikada nisam povjerovao, unatoč žustroj retorici izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da bi Izrael napao Iran bez američke podrške, a ta podrška sigurno neće doći od predsjednika Obame u izbornoj godini. Ne, Izrael nije lud. Kao i Iran, i on mudro promišlja te važe svaki potez. Iranski nuklearni program i dalje je nejasan, neobjašnjiv iako mu je službena svrha proizvodnja energije, ali i neuvjerljiv kao vojna vježba. Zabrinjavajući je, ali ne i prijeteći. Ima vremena za pregovore. Ali pregovore na kojim temeljima?

Iran želi ukidanje sankcija kao izraz dobre volje. Stalni članovi Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda plus Njemačka žele da Iran prestane s obogaćivanjem urana. Možda bi se u vezi tih zahtjeva mogli osmisliti uzajamni ustupci. Međutim, sumnjam da će se postići pravi napredak sve dok se nuklearni program, to jest politički program koji služi kao iskaz iranskog ponosa, ne stavi u širi kontekst.Iran ima nekoliko želja: prekid sankcija, povratak zamrznutog kapitala, priznanje prava na mirnodopsku proizvodnju i uporabu nuklearne energije, prestanak američkog i izraelskog uplitanja u njegove unutarnje poslove, prihvaćanje njegovih legitimnih sigurnosnih interesa u regiji, uključujući i Perzijski zaljev te skidanje s popisa država koje podržavaju terorizam. SAD s partnerima također imaju dug popis želja: prekid programa obogaćivanja urana do 20 posto, dopuštanje temeljite inspekcije obogaćivanja niskog stupnja, prestanak ratoborne retorike protiv Izraela i SAD-a, pristanak na početak mirnog rješavanja palestinskoizraelskog sukoba, promicanje stabilnosti u Iraku i Afganistanu te pristanak na obnovu diplomatskih odnosa sa SAD-om.Kad su ponovno uspostavile prijateljski odnos, SAD i Kina nisu se složile oko ničega drugog osim činjenice da je međusobna izolacija opasna i da nema nikakve svrhe. To vrijedi imati na umu i kad su u pitanju Teheran i Washington.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com