Politički vođe brojnih europskih država počeli su se buniti protiv kampanje njemačke kancelarke Angele Merkel za navlačenje luđačke košulje nemilosrdne fiskalne štednje na leđa gospodarstava ovog kontinenta. Bilo je krajnje vrijeme. Jer dvije godine inzistiranja na tome da oslabljena gospodarstva povisuju poreze i režu potrošnju dovelo je samo do produbljivanja recesije i zaduženosti.

Fiskalni pakt oko kojega se u prosincu pod njemačkim vodstvom složilo 25 čelnika postat će obvezujući u siječnju ako ga tijekom ove godine ratificira najmanje 12 od 17 zemalja korisnica eura. Taj proces već je otpočeo. Prije no što se nastavi, članice eurozone trebale bi izmijeniti i dopuniti nefleksibilne odredbe o maksimalno dozvoljenom deficitu univerzalne veličine. Ako to ne urade, zajamčena je dublja recesija Europe koja će neminovno naštetiti i slabašnom američkom oporavku.U svojemu trenutnom obliku, fiskalni pakt od svih 17 članica eurozone zahtijeva smanjenje deficita za između 0,5 i 1 posto bruto domaćeg proizvoda unutar godinu dana od ratifikacije. Ako to ne naprave, slijede im novčane i slične kazne. Dužnosnici Europske unije već su postavili i ciljeve za međurazdoblje. Ispunjavanje tih ciljeva zahtijevalo bi nova povećanja poreza i rezanja potrošnje koja bi bila smrtonosna za rast, i to u najslabijim europskim gospodarstvima, poput španjolskog, čime bi ih se poguralo dublje u zaduženost. Navedeno je jedan vrlo važan razlog zašto je toliko europskih državnika počelo odbijati ovaj pristup štednje prije svega. Španjolski poziv na ublažavanje ciljeva za 2012. došao je od novoizabrane vlade desnog centra. U Francuskoj, Njemačkoj, Italiji i Nizozemskoj za isto se zalažu oporbene stranke lijevog centra. Ovakva smjena ne tiče se ideoloških sporova, već poruke koju europski glasači s cijelog političkog spektra šalju svojim vođama: dosta im je mjera štednje koje nemaju rezultata.

I ne žele da se njihove vlade odreknu svih fiskalnih alata za borbu protiv recesije.Na traženje Madrida, europski ministri financija sredinom ožujka pristali su povisiti maksimalno dozvoljeni iznos španjolskog deficita za 2012. s 4,4 na 5,3 posto bruto domaćeg proizvoda. Španjolska nije jedina zemlja kojoj je potrebna takva pomoć. Primjerice, Irska se još uvijek nada uspjehu u ostvarivanju ciljeva za 2012. od 8,6 posto, ali traži pomoć u smanjenju troškova kamata na iznos koji je posudila radi spasa banaka. Čak i Nizozemska, koja je dugo bila jedan od najbliskijih saveznika mjera štednje kancelarke Merkel, sada je pod pritiskom glede zahtjeva da su sljedećoj godini smanji deficit na 3 posto. Kad bi se svaku državu tretiralo zasebno, fiskalni pakt postao bi potpuno beznačajan, što bi značilo ponovno uzburkavanje tržišnih strasti koje je taj pakt imao namjeru smiriti. Pravi odgovor je fleksibilniji pristup, koji bi svim potpisnicama omogućio prekoračenje zadanog iznosa deficita u razdobljima abnormalno sporog rasta, naravno ukoliko pristanu provesti tržišne reforme i poduzeti korake s ciljem dovođenja dugoročnog deficita u red. Privremeno popuštanje glede ciljeva ne smije uzrokovati trajno više deficite.