Više od godine dana stambene štedionice čekale su da država ispuni zakonsku obvezu i štedišama uplati poticajna sredstva za 2010., što se naposljetku dogodilo tek prošlog tjedna. Štedionice imaju puno veći problem od zakašnjelih poticaja. Nemar države, od retrogradnog mijenjanja zakona do sudskih sporova, “potopio” je sustav: klijenti bježe, štedionice posluju s gubicima, od čega jedinu korist imaju banke. O dijagnozi stanja i mogućem rješenju problema razgovarali smo s Hansom Christianom Vallantom, predsjednikom Uprave Raiffeisen stambene štedionice, koja je 2011. imala gubitak od 8,05 milijuna kuna.

Kako komentirate to što su tri od pet štedionica u gubitku, pa i Raiffeisen?
Situacija u stambenim štedionicama nije dobra, sustav nije iskoristio potencijal koji je imao. U Hrvatskoj je situacija suprotna od Europe, imamo mizeran tržišni udio u depozitima i kreditima. Tome je razlog, moram reći, država, odnosno njezina nezainteresiranost za mogućnosti koje proizlaze iz stambene štednje za prosječnoga građanina te potencijal koji ima za državu, lokalnu zajednicu i štedišu. Počeli smo jako dobro prije 10 godina, možda malo sporije od Austrije i Češke jer u ponudi nismo smjeli imati kredite za međufinanciranje, ali sa solidnim rastom depozita. To je bio prvi veliki problem, no država ga nije htjela mijenjati. Nakon tri godine borbe 2005. smo se izborili za međufinanciranje, no istodobno su nam retroaktivno smanjeni poticaji sa 25 na 15 posto. Time je sustav bačen na koljena.

Borili ste se protiv toga?
Imao sam razne sastanke na kojima neki nisu krili da im je profitabilnije dati običan kredit s promjenjivom kamatom, a drugi su se držali postrance iako su trebali biti involvirani. Nije se željelo popustiti retroaktivnom ukidanju poticaja, pa kad smo ustvrdili da se u slučaju nezakonitih retrogradnih odluka može podnijeti tužba, odgovor uključenih osoba nije bio nimalo ugodan. Bio je usmjeren na mene kao osobu i kao stranca koji nije navikao na takvo funkcioniranje sustava, bio sam zaprepašten.

Kako se konkretno na vas odrazilo smanjenje poticaja?
Godišnji rast depozita od 25 posto pretvorio se u godišnji pad od 20 posto. Danas smo na smiješnoj razini od 200 milijuna eura depozita i 100 milijuna eura kredita što nema smisla za dobro zamišljen sustav. Bankama, jasno, takva situacija odgovara, jer kad nama depoziti padaju, onda rastu u bankama, a država je uštedjela 150 milijuna kuna godišnje. No to je mala ušteda za državu, jedini argument jest da se veliki i moćni “igrači” na financijskom tržištu nisu dali smesti, a sustav stambene štednje s kojim su ušli na tržište uveden je samo zato što je netko prije njih pokrenuo štedionice.

No nije problem samo smanjivanje poticaja?
Ne, jer je ubrzo nastao problem kašnjenja s isplatom poticaja po pola godine. Gledajte, mi smo dužni klijente obavijestiti o stanju uplata. Zamislite kako klijentu izgleda kad tamo ne piše uplata poticaja s kojom su računali i koja je i bila motivacija da otvori stambenu štednju. Ljudi se s razlogom ljute, nas zovu za objašnjenje, no država je ta koja krajnje neuredno plaća svoje obveze.

Kakva su austrijska iskustva?
Obrnuta. Sustav lokalne štednje je lokalno orijentiran, što znači da naši klijenti iz Čakovca ili Osijeka neće ići po materijal za krov u Italiju ili Njemačku, već kod lokalnog trgovca. Novac ostaje u Hrvatskoj i državi donosi novi PDV u proračun. Austrijsko iskustvo govori da se u državnu blagajnu slije tri puta veći iznos nego što ona plati poticaja. Naši krediti su isključivo namjenski za renoviranje, kupnju stana, kućanskih aparata i ne mogu se trošiti, primjerice, za kupnju automobila.

Banke kažu da im je nemoguće dati stambeni kredit uz fiksnu kamatu. Je li to moguće a da ne potonete ako se dogodi nova kriza za 10 godina?
Moguće je, i to se u Europi radi već sto godina, no za to su vam potrebni dugoročni depoziti. Iskustvo je pokazalo da troje ljudi štedi minimalno pet godina, a tek četvrti uzima kredit. To je jedina tajna u refinanciranju. No zašto bi klijent štedio pet godina za tri posto kamate ako kod banke dobije pet posto? Jedini argument su državna poticajna sredstva koja će ukloniti razliku. Na hrvatskom tržištu banke su otpočetka griješile jer se nikad nisu brinule za dugoročne izvore lokalne štednje, već isključivo za strane izvore.

Zašto bankama ne odgovara sustav stambene štednje ako i same imaju štedionice?
Jedine prave štedionice smo Wüstenrot i mi, a ostale rade kao odjeli banaka. To su tvrtke na papiru s isto takvim upravama. Prema zakonu mi smo kreditna institucija i moramo imati sve službe kao i banka, udovoljavati Baselu III… Pitali smo Ministarstvo financija da radimo marketing s Raiffeisen Consultingom, no uvjet je da bi nam oni morali izdavati fakture koje bi s naknadama i PDV-om za sve štedionice dosegnule najmanje 50 milijuna kuna. Sad izračunajte uštedu štedionica u vlasništvu banaka i neplaćene poreze u proteklih 10 godina – najmanje 500 milijuna kuna. To je svima poznato, mislim na uključene strane poput Ministarstva, HNB-a i banaka, ali nikom ne smeta. Kako onda konkurirati?

ZAMAH INVESTICIJAMA U OBNOVLJIVE IZVORE

Stjepan Čerkez: ENNA je otvorena za suradnju na razvoju velikih vjetroelektrana, solarnih elektrana i baterijskih sustava u Hrvatskoj i regiji

Potreba za korjenitom promjenom

Nakon energetskih šokova, tvrtke traže veću kontrolu nad troškovima

Kako na situaciju u Hrvatskoj gledaju vlasnici?
Naš vlasnik nije Raiffeisen banka, već Raiffeisen Bausparkasse iz Beča. Ovdje nismo da radimo veliku dobit i isplaćujemo dividende, već da dajemo kredite. Otkad radimo, 10 godina nismo isplatili ni kune dividende. Svake smo godine poslovali s gubitkom, a vlasnik je povećavao kapital.

Je li sada realno da vlasnici kažu ‘dosta’?
Ne, još nije realno. Vlasnici vjeruju da je tržište perspektivno zbog ulaska u EU pa su odlučili još pričekati. Neće imati strpljenja još 10 godina, ali dali su još jednu šansu da krenemo nabolje.

Kako komentirate nemar države prema sustavu stambene štednje?
Ne shvaćam stav države, posebno ako se sagledaju sve prednosti sustava, od toga da se novac za poticaje višestruko vraća u proračun, stvara zdrava konkurencija bankama do toga da klijent razvija navike štednje te naposljetku da se krediti odobravaju uz fiksnu kamatu. Većina europskih banaka je u krizi zatražila pomoć države, ali ne i stambene štedionice jer je njihov posao konzervativno prikupljanje lokalnih depozita i davanje kredita, a ne špekuliranje što dobro funkcionira. U Austriji i Češkoj polovica svih stambenih kredita dolazi od stambenih štedionica. Sustav je jednostavan, ‘dosadan’, ali siguran i funkcionira i nije mi jasno zašto ga je Ministarstvo financija htjelo sustavno i polako ubiti.

Kakvu suradnju imate s novom vladom?
Sada radimo na uspostavljanju kontakata. Ministar Slavko Linić ima drugih prioriteta, ali se iskreno nadamo će biti bolje.

Što biste predložili kao ključne mjere za rješavanje problema štedionica?
Ne treba mijenjati zakon, već pristup. Tek smo prošloga tjedna dobili poticaje za 2010. u iznosu 55 milijuna kuna. Što da s takvim pristupom kažemo štedišama kad više od godine dana čekaju uplatu poticaja? Ljudi otkazuju ugovore dok mi čekamo… Od države ne tražimo ništa osim da ispuni svoje zakonske obveze i plati poticaje u roku od pola godine. Očekujemo da netko iz ministarstva financija i HNB-a stane ispred kamera i kaže: “Ljudi, sustav stambene štednje je dobar i pametan i nećemo ga ukidati!” Želimo samo fer pristup.

Ne biste tražili vraćanje poticaja na 25 posto?
Ne, zadovoljni smo sa 15 posto dok god se ispunjavaju zakonske obveze. Primjerice, u zakonu stoji da možemo financirati izvođača radova ako je pravna osoba, ali nam Ministarstvo financija negira tu mogućnost već tri godine. Mi ne bismo financirali investitore, nego male projekte, ali ne smijemo.

Tužbe i pasivan HNB

Što je s međufinanciranjem?
Naš je sustav međufinanciranja isti kao u Njemačkoj i Austriji i potvrdio ga je HNB, no paušalno se zaključilo da je suprotan ideji stambenih štedionica. Tada se utvrdilo da se krediti troše nenamjenski, što nije točno jer mi imamo račune za sve izvedene radove. U rješenju bez prava žalbe iz 2009. sve štedionice dobile su nalog da odmah moraju vratiti poticaje za takve ugovore. Mi u Raiffeisenu morali smo u roku šest dana vratiti jako velik iznos o kojem ne mogu govoriti jer je predmet spora, i zato smo u gubitku.

Tužili ste državu, što je sa sporom?
Tužili smo državu 2010. za povrat tog iznosa. Čekali smo pravomoćno rješenje Prekršajnog suda da nismo napravili prekršaj kao što tvrdi Ministarstvo financija (u kojem tvrde da nismo financirali stambenu izgradnju). Paradoksalno, njihova inspekcija utvrdila je da su svi krediti bez zamjerke, no svejedno su nas tužili. Dobili smo pravomoćnu presudu u rujnu 2011., no očekujemo se će se Ministarstvo žaliti višoj instanciji. Zabranom međufinanciranja stvoren nam je i problem plasmana pa smo na kraju bili prisiljeni novac staviti u banku po minimalnoj kamati od jedan posto, a mi plaćamo depozite tri posto.

Gdje je tu uloga HNB-a? Kako se on tu postavio?
HNB je na cijelu situaciju gledao prilično nezainteresirano, izvana, i nikad nisu zauzeli stav o tome. To mi je čudno. Zaključili su da sustav loše stoji i ništa nisu napravili u vezi s tim. Ne treba zaboraviti da je puno ljudi u središnju banku došlo upravo iz banaka kojima možda i ne odgovara postojanje štedionica.