Plaća li doista svaka deseta obitelj za kredit više nego što mjesečno zaradi? I kako to, sudeći po interpretaciji rezultata ankete Udruge Franak, preživljava dvije trećine građana Hrvatske ako za kredite mora izdvajati više od polovice mjesečnih primanja? Gledajući bombastične naslove medija koji su prenijeli istraživanje, teško je ne primijetiti da je u najmanju ruku čudno što ulicama ne marširaju bijesni i izgladnjeli građani, mašući transparentima protiv banaka i pozivajući na linč.

Crni humor na stranu, no je li situacija s kreditima baš takva? Udruga Franak provela je istraživanje na konkretnom uzroku od 1321 ispitanika, od kojih većina otplaćuje kredit u švicarskoj valuti. I u samoj udruzi napominju da, iako je broj ispitanika dovoljno velik da bude kvalitetna podloga istraživanja, uzorak nije reprezentativan. Za reprezentativnost, odnosno izvlačenje nesumnjivih zaključaka iz ispitivanja, nedostaje populacija, odnosno podaci o apsolutno svim klijentima koji otplaćuju kredit u francima. Ako nedostaje populacija i uzorak nije reprezentativan, što nam istraživanje govori? To da od 1321 ispitanika (koji ima računalo, pristup internetu i zainteresiran je za rad Udruge Franak, pa se našao na njezinim internetskim stranicama) oko 35 posto njih za kredit plati više od pola mjesečnih primanja. Od ispitanih 10 posto se izjasnilo da mjesečno moraju banci platiti više nego što zarade. Ne umanjujući egzistencijalni problem klijenata koji su se našli u dužničkom ropstvu zbog kredita u švicarskom franku, to ne znači da je svaki deseti građanin zadužen više nego što može podnijeti te da dvije trećine građana plaćaju više od polovice mjesečne zarade. Bombastičnim naslovima mediji su Udruzi Franak napravili medvjeđu uslugu, a senzacionalizmom obezvrijedili sve kojima se mjesečna otplata kredita pretvorila u borbu za preživljavanje. Dok će banke nezainteresirano “frknuti” da klijente nitko puškom nije tjerao da dignu kredit u francima te da su se ranije trebali zapitati zašto su ti krediti bili jefitniji od onih u eurima i kunama, naslovi su skrenuli pozornost s ključne stvari. A to je da su ti krediti i dalje gorući problem iako je švicarska središnja banka fiksirala tečaj svoje valute prema euru. Dok god banka ima pravo jednostrano mijenjati uvjete ugovora diskrecijskim odlukama, klijent je neravnopravan u ugovornom odnosu koji ne može prekinuti (jer prodaja nekretnine nije dopuštena za pokrivanje iznosa kredita). Zar doista nikog u Vladi i HNB-u nije briga za zaštitu klijenata koji će taoci takvih ugovora biti idućih 30 godina, koliko će otplaćivati stambeni kredit?