Nuklearna kriza u Japanu i 25. godišnjica nuklearne katastrofe u Černobilu potaknule su novi val rasprava o poželjnosti nuklearne energije. Rasprava je probudila uspavane strahove i vjerojatno je da će spriječiti novu nuklearnu renesansu. Tajna narav radijacije pogađa duboko ukorijenjenu ljudsku tjeskobu, no koliko god ti strahovi bili utemeljeni, najvjerojatnije se radi o pogrešnim razlozima za opiranje nuklearnoj energiji. Postoji jači argument od sigurnosti zašto nuklearna renesansa nije izgledna niti potrebna, a to je trošak.

Cijena nuklearne energije već desetljećima stalno raste. Od 1970. godine do danas cijena novih kapaciteta za generiranje nuklearne energije u dolarima povećala se devet puta, uglavnom zbog dodatnih sigurnosnih mehanizama u gradnji elektrana. Nove inovacije, poput grafitnog reaktora koji se hladi plinom, jamče još veću sigurnost, no usvajanje takve tehnologije zahtijeva znatno veća sredstva. Usto, izgubili smo ekonomiju razmjera jer gradimo toliko malo nuklearnih elektrana. Kao i kod borbenih zrakoplova, zbog dodavanja novih funkcionalnosti i izgradnje malobrojnih primjeraka troškovi drastično rastu. Na svjetskoj razini prosječna je dob nuklearnih elektrana 27 godina pa su tehnike gradnje ranih elektrana danas zastarjele. Iznimka je Kina, gdje se nuklearne elektrane naveliko grade i troškovi su manji. Xu Yuanhui iz tvrtke Chinergy, koja gradi dva grafitna reaktora, nedavno je komentirao novi dizajn: “Sigurnost uopće nije upitna, no ekonomija je druga stvar.” Upravo se suprotna stvar događa s obnovljivim izvorima energije; brzo učimo, a troškovi padaju progresijom gradnje – samo je u Europi u proteklih deset godina sagrađeno 40.000 vjetroturbina. Usto, solarna će energija do 2015. godine dosegnuti paritet električne energije u sunčanim regijama kao što su južna Afrika, Grčka i Florida. Dok cijena nuklearne energije stalno raste, a cijena obnovljivih izvora energije pada, krivulje troškova nužno će se ispreplesti. Jedino je pitanje kad će se to dogoditi, a izgledno je da će se nova generacija nuklearnih elektrana u industrijaliziranom svijetu pojaviti u sljedećih nekoliko godina. Drugim riječima, prije nego što završimo s gradnjom nove nuklearne elektrane, bit će to skupa i nebitna relikvija nuklearnog sna o miru iz pedesetih godina prošlog stoljeća.

U tom je snu uvijek bilo zrnce noćne more. Iako javnost više ne strahuje toliko da će proizvodnja nuklearne energije dovesti do razvoja vojnog nuklearnog programa, dosad je bilo mnoštvo dokaza da smo jednostavno imali sreće: što je nuklearno gospodarstvo veće, veće su i šanse da dođe do pogreške. Čak i da nema rizika od razvoja vojnog nuklearnog programa, moralno je dvojbeno treba li otpad ostaviti na brigu sljedećim generacijama. O Aleksandru Velikome drukčije bismo sudili da su njegova osvajanja ostavila otrovno nasljeđe s kojim bismo se i danas morali nositi. Većina zagovaratelja nuklearne energije danas se zalaže za energiju sunca i vjetra, no istovremeno tvrde da obnovljivi izvori energije nisu ostvarivo rješenje za nužno smanjenje stakleničkih plinova. Svakog dana izađe novi članak u kojem urednici novinskih izdanja tvrde da je nuklearna energija ključ do energetskog sustava bez stakleničkih plinova, no je li stvarno istina da sustav obnovljive energije nije moguć? 2010. godine Europska zaklada za klimatologiju (EFC) objavila je zapažen izvještaj pod nazivom Roadmap 2050, u kojem je detaljno pojasnila troškove i tehničku ostvarivost različitih scenarija za izgradnju energetskih sustava bez stakleničkih plinova u Europi do 2050. godine.

Iznosi mogućnost da je sustav od 80 posto obnovljive energije nadopuniti ostacima nuklearnog i fosilnog goriva sa sustavom odvajanja i pohrane stakleničkih plinova. Ukratko, EFC u izvještaju donosi zaključak da je obnovljiv sustav energije na razini kontinenta tehnički i gospodarski ostvariv. Nepovoljnu i stvarnu nedostatnost obnovljive energije riješili bismo putem dodatnih kapaciteta za generiranje energije i, što je važno, nove supermreže izravnog dotoka struje koja omogućuje ravnomjernu raspodjelu energije u sve krajeve Europe. Ako je to ostvarivo u dugoročnom smislu, što je s kratkoročnim planovima? Sve je više dokaza o povezanosti smanjenja stakleničkih plinova, gospodarskog razvoja i stvaranja novih radnih mjesta. U proteklih šest mjeseci istraživanja Programa za zaštitu okoliša UN-a i Sveučilišta Johns Hopkins te “A new growth path for Europe”, prijedlog šest vodećih europskih sveučilišta, predvidjeli su da će se do 2020. godine stvorili milijuni novih radnih mjesta. Ne radi se samo o “zelenim radnim mjestima”, već o “radnim mjestima za razvoj zelene tehnologije” na svim razinama industrijskog i uslužnog sektora. Napredak ćemo ostvariti ambicioznijom i skladnijom energetskom politikom koja promiče širenje obnovljivih izvora energije na većoj razini. Ovim će se planom povećati ulaganja, potaknuti gospodarski rast, stvoriti radna mjesta te povećati konkurentnost i sigurnost u distribuciji energije.

Roland Kupers, autor je izvanredni je profesor na Sveučilištu Oxford i bivši izvršni direktor u tvrtki Royal Dutch Shell; © Project Syndicate, 2011.