Zakon o fiskalnoj odgovornosti, koji toliko spominje Vlada kao instrument odgovorne politike trošenja, zapravo se ne može provesti na lokalnim razinama. Naime, kad je zakon lani izglasan, nitko nije uočio da propisane sankcije za 566 župana, gradonačelnika i načelnika općina predstavljaju tek mrtvo slovo na papiru. To je samo jedna od rupa koja je izašla na vidjelo nakon što je Ministarstvo financija prošloga tjedna poslalo lokalnim jedinicama na očitovanje uredbu koja bi trebala propisati operacionalizaciju zakona koji ima tek 15 članaka.

Previdjeli paradoks
Ukratko, ako lokalni čelnik ne smanjuje i ne usklađuje potrošnju i ne pridržava se ostalih članaka zakona, on bi kao, među ostalim, i svaki ministar trebao staviti mandat na raspolaganje. I tu je paradoks. Netko je u Vladi i Ministarstvu financija zaboravio da su lokalni čelnici i župani izabrani neposredno te stoga u Zakonu o lokalnoj upravi uopće nema mogućnosti stavljanja mandata na raspolaganje. Za razliku od ministra lokalne čelnike izravno je izabrao narod. On ga i može smijeniti na referendumu, ali da bi se on raspisao, odluku treba donijeti ili gradsko vijeće ili birači svojim potpisima, a za tu proceduru postoje točno određeni razlozi koji moraju biti ispunjeni.

“Bez sankcija nema nikakve zaštite da se ne ponovi još neki primjer poput Zlatara koji se zaduživao mimo zakona i bez suglasnosti predstavničkog tijela. To je samo jedna od nejasnoća. Ali što da se referendum teoretski i provede, a građani ne prihvate smjenu? Opet nema odgovornosti za propuste”, kaže jedan od stručnjaka upućenih u Zakon o fiskalnoj odgovornosti. I drugi s kojima smo razgovarali u lokalnoj upravi ističu da je taj zakon općenit i nejasan, ali ne žele o tome govoriti pod svojim imenom. “Svaki put kad je zakon bio nejasan, išlo se na štetu lokalne uprave”, kaže nam jedan čelnik. Zato su iz lokalnih uprava Ministarstvu slali uglavnom općenita očitovanja o načinu provođenja Zakona o fiskalnoj odgovornosti, bez velike bune.Zakon je propisao da se svake godine za jedan posto smanjuju rashodi opće države, dakle i središnje i svih lokalnih proračuna. Lokalni proračuni nisu imali minuse za razliku od države dok nije došla kriza.

Minusi u proračunu
Međutim, i ti minusi nisu bili izraženi, kao kod države kroz deficit, nego kroz prijenos obveza na sljedeću godinu. Lokalci se boje da bi država mogla zbog svog deficita, koji će biti oko 14 mlrd. kn, njima početi rezati prihode još više kako bi ih natjerala na smanjenje rashoda. Redom ističu da sve kontrole propisane tim zakonom već radi Ministarstvo financija i Državna revizija pa se time sve dodatno birokratizira.