Već mjesecima Kubanci slušaju oštra i otvorena predviđanja o budućnosti svoje države, i to iz usta svoga predsjednika Raúla Castra. Ne rade dovoljno i previše njih živi na državnoj grbači, kaže Castro.

Gospodarstvo im se, kaže, temelji na pogrešnoj matematici u kojoj dva i dva “daju šest ili osam”, a državni vrh nije uspio potaknuti mlađe generacije da preuzmu inicijativu pa vodeću stranku i dalje predvode stari revolucionari koji danas imaju blizu devedeset godina. Dosta je bilo, naobećavao se Castro, predlažući čitav val promjena za proširenje malog poslovanja te, po prvi put nakon revolucionarne 1959. godine, otvaranje mogućnosti da Kubanci prodaju i kupuju privatne nekretnine, što su dosad uglavnom činili nezakonitim metodama. No, Kubanci su, što se tiče najavljenih promjena, podvojenog mišljenja, čak i skeptični. “Kod nas se često događaju promjene, ali tako da zapravo sve ostane kako je i bilo”, kaže dvadesetdvogodišnji Johan Rodríguez, koji slabašnu plaću koju prima kao računovođa popravlja prodavanjem drangulija na ulici. “Glavni je problem taj što ljudi nemaju novca. Nadam se da će najavljene mjere to promijeniti.” Sedamdesetdevetogodišnji Castro tijekom cijelog svog govora o novoj gospodarskoj platformi namjerno niti jednom nije spomenuo riječ kapitalizam ili išta slično. Zapravo, promjene nije ni opisao kao promjene već ih je nazvao “sustavom moderniziranja” socijalističkog modela. Međutim, vrlo je umješno dijagnosticirao stvarno kritično stanje gospodarstva te upozorio da država više neće moći uzdržavati zaposlenike u državnim službama koji za svoju plaću odrade tek minimum te čak predložio ukidanje knjiga kupona za reduciranu opskrbu hranom i drugim potrepštinama.

“Kako ćemo si priuštiti hranu?”, pita se jedan tridesetšestogodišnji inženjer koji nam se nije htio predstaviti jer se boji da bi vlastima njegove pritužbe zazvučale preoštro. “Morat će jako sniziti cijene hrane da bi se narod mogao prehraniti. Čini mi se kao da se sve to prebrzo odvija.” Ipak, Castro se nije pokazao kao radikalni reformator kao što se u njegovim govorima moglo naslutiti. Nedavno je odustao od planova otpuštanja 500.000 zaposlenih u državnim službama, a ukidanje beneficija za hranu odgodio je na neodređeno. Usto, iako je nekoć govorio da vrhovni vođe poput njega ne bi trebali služiti dulje od dva uzastopna petogodišnja mandata, požalio se da mlađa generacija jednostavno nije spremna i sposobna preuzeti vlast. Nedavno je, pak, za zamjenika predsjednika Komunističke stranke imenovao osamdesetogodišnjeg Joséa Ramóna Machada, suborca iz vremena revolucije. Međutim, treba napomenuti da je nekolicinu mlađih od sedamdeset imenovao u središnji odbor, a trojicu u Politbiro, koji inače broji 15 članova, među kojima se našao i arhitekt trenutnog kruga gospodarskih promjena. Moguće je da ih priprema i za znatno važnije uloge. Politolog Rafael Hernández, urednik ovdašnjeg časopisa Temas, kaže da postoji velik broj mlađih članova stranke koji pri usponu stranačkom ljestvicom u jednom trenutku nalete na zid.

“Teška je to politička promjena; imamo generaciju koja je na vlasti već 50 godina i ove mlade”, kaže. “Proces je vrlo zahtjevan i namjerno su htjeli da se sve polako i postupno odvija kako ne bi bilo traumatično.” “No”, dodaje, “mislim da se ne radi o tome da nam treba više mladih. Zapravo nam trebaju mladi koji drukčije razmišljaju. Ima onih mlađih koji razmišljaju poput starijih, ali i onih čiji su stavovi drukčiji”. Svjedok brojnih obećanja jest i Sevián Vargas (32), koji je nedavno otvorio štand na kojem peče i prodaje hamburgere. Kao jedan od “cuenta propista”, samozaposlenih obrtnika koji pokušavaju zaraditi na bilo čemu, od korištenja zahodom do prodaje pizze i nakita, sretan je što ima posao koji sam razvija. Međutim, kad se sve zbroji, kaže, nagledao se toliko reformi koje su ugasle i prije nego što su zaživjele da već sumnja hoće li zapravo ikad imati više slobode u poslovanju. “Mislim da se svi nadamo, nema nam druge”, kaže. “Puno su nam toga obećali i nisu to na kraju ispunili. No, mislim da je Raúl puno otvoreniji i izravniji pa se ovog puta možda nešto i ostvari.”

Randal C. Archibold