Izraelskog premijera Benjamina Netanyahua Republikanci su pozvali da se u svibnju obrati članovima američkog Kongresa. Na tu bi čast trebalo uzvratiti državničkom vještinom, no je li izraelski vođa sposoban za išta više od kratkoročnih kalkulacija?

Prema onome što se dade zaključiti u posljednje vrijeme, čini se da nije. Neki dan sam razgovarao s jednim fustriranim američkim diplomatom koji je bio u čestom kontaktu s Netanyahuom. Kad god bi mu diplomat nešto predložio, Netanyahu bi odgovorio: “Što ću dobiti zauzvrat?” A to zauzvrat Netanyahu je želio odmah. Očito se radi o vođi kojeg ne zna ništa drugo nego taktizirati. Izmijenio je Netanyahu bezbroj diverzijskih taktika. O iranskoj se prijetnji govorilo kao o toliko izglednoj i strašnoj da je sve ostalo palo u drugi plan, pa tako i pomirba s Palestincima. Odnedavno je Netanyahu ušutio u vezi s Iranom, bijesnom silom koja je vrlo podvojena, a ne baš sposobna te više nalik na papirnatog tigra nego na egzistencijalističku prijetnju. Zatim je došlo do obrata oko statusa države pa je odjednom počeo ustrajati na tome da nije dovoljno da Palestinci samo priznaju Izrael, što je Palestinska oslobodilačka organizacija učinila još prije deset godina, već da trebaju priznati židovstvo države Izrael. To je u najmanju ruku neobičan prohtjev jer se priznaju države, a ne njihova narav. Nakon što se strka oko Irana donekle primirila, pojavila se nova kriza – delegitimizacija. Ta se čudna riječ upotrebljava za djelovanje protivnika Izraela koji prosvjedima dovode u pitanje legitimitet države i ugrožavaju gospodarstvo, naročito poslovne interese vezane uz naseljavanje Zapadne obale. Ne kažem da oko tih pitanja Izrael ne treba brinuti. Bilo bi lijepo da se Iran prema Izraelu ponaša jednako prijateljski kao u vrijeme vladavine šaha, da Palestinci uistinu progovore o izraelskom židovstvu te da nitko ne misli da će nesmiljeno naseljavanje na Zapadnoj obali potkopati legitimitet države Izrael.

No, kad se sve uzme u obzir, radi se zapravo o problemima koji su manje bitni od istinske potrage za mirom u koju bi se Netanyahu i njegova vlada desnog centra mogli upustiti da postoji politička volja. Prilika svakako postoji. Već gotovo dvije godine palestinski premijer Salaam Fayyad gradi prvi pravi državnički program na Zapadnoj obali. Fayyadov se rad temelji na nenasilju, razvijanju gospodarstva, gradnji cesta i škola te potiskivanju isprazne retorike odgovornim ponašanjem. Zasad je uspio dosta toga ostvariti, a izraelska im vlada, nažalost, nevoljko u tome pomaže – makne pokoju kontrolnu točku, ublaži pokoju regulativu -umjesto da ih aktivno podupre. Nemiri u regiji okončali su vlast egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka, autokrata koji je bio blizak izraelskoj vlasti, te pokazali da mnoge mlade Arape više zapravo ne zanima izraelskopalestinski sukob te da žele demokraciju, odgovornost, transparentnost i pravnu državu. Ove promjene mogu se vrlo pozitivno odraziti na Izrael ako se, dakako, uspije othrvati bojazni i stavu da ih neprijatelji okružuju sa svih strana. Vrijeme je da se Netanyahu izjasni što njemu znači mir, ako mu uopće išta znači. Kako on zamišlja izraelske granice? Jel li spreman obustaviti širenje naseljavanja koje osujećuje razvoj palestinske države?

Privremene mjere Palestince neće zadovoljiti jer su odavno naučili da ih na kraju Izraelci uvijek iskoriste. U zamjenu za stvaranje održive državotvornosti Palestinci moraju uvjeriti Izrael u sigurnost graničnog prostora formiranog još 1967. godine, prihvatiti izbjeglice koji će se vratiti u novu državu Palestinu a ne u Izrael te pomiriti međusobne razlike. Arapske države morat će priznati Izrael ako se povuče sa Zapadne obale na granice koje su postojale prije 1967. godine uz dogovorene zamjene teritorija. U takvom dogovoru mogu posredovati jedino Sjedinjene Američke Države. Predsjednik Obama izjavio je u rujnu prošle godine da bi Ujedinjeni narodi trebali primiti novu državu Palestinu do rujna ove godine. Ako je to mislio ozbiljno, mora uvjeriti Netanyahua da taktičkim manevriranjem neće izvesti Izrael iz slijepe ulice. Za to bi, dakako, Obama trebao otići u Jeruzalem i osobno pregovarati s Izraelcima. Mora ih uvjeriti da je za njihovu sigurnost najpogodnije stanje s dvije države koje će osloboditi narod, a ne jedna država koja će na kraju zarobiti oba naroda.

Roger Cohen

Ispravak
U članku u rubrici Izvještaj objavljenom prije dva tjedna njemačka je riječ “Sonderweg” krivo napisana kao “Zonderweg”

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com

INOVACIJA

Hrvatska zubarska stolica koja redefinira dentalnu industriju

Od betona do fotonapona

Zelena gradnja više nije trend već postaje standard