Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy nenadano je Francusku gurnuo u oružane sukobe u Libiji i Obali Bjelokosti, što je javnost podsjetilo na davne dane francuske politike u Africi, kad su Pariz i francuska vojska određivali politiku u bivšim kolonijama i pritom požnjeli gospodarsku korist.

Francuske kopnene i vojne snage bile su odlučujuće u okončanju sukoba u Obali Bjelokosti, potegnuvši teškim naoružanjem i na palaču poraženog predsjedničkog kandidata Laurenta Gbagbe te omogućivši njegovo uhićenje. Usto, Francuska je najgorljivije zagovarala vojnu intervenciju u Libiji kako bi se spriječila djela pukovnika Muamera Gadafija. No, Sarkozy i Ministarstvo vanjskih poslova oštro poriču da se radi i o kakvim kolonijalnim refleksima, napominjući da je u oba slučaja Francuska postupila u skladu s odlukama Vijeća sigurnosti UNa koje dopušta upotrebu sile u svrhu obrane civila. Također su istaknuli da je Libija bila talijanska kolonija, da francuske snage nisu uhitile Gbagboa te da službeni Pariz nije na vrijeme prepoznao razmjere nezadovoljstva naroda u Tunisu, bivšem francuskom protektoratu. Sarkozy se, što se Afrike tiče, drži politike “nemiješanja, ali skrbi”. Francusko se carstvo nekoć prostiralo većim dijelom sjeverne i zapadne Afrike, od Alžira do Obale Bjelokosti. Kolonije su se osamostalile tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća, no Francuska je i dalje blisko povezana s bivšim kolonijama u vojnom, poslovnom, političkom, jezičnom i osobnom smislu, što joj daje veću moć u svijetu.Francusku optužuju za pristranost oko izbora novih i svrgavanja starih predsjednika, uplitanje u politiku, podmićivanje te paralelne ali oprečne politike koje vode predsjednik i Ministarstvo vanjskih poslova. Tako se, naprimjer, u tisku spominje prijateljstvo Sarkozyjeve bivše supruge Cécilije i supruge Gbagbina rivala Alassanea Outtare, a Gbagbo se čak poslužio protufrancuskom retorikom kako bi zadržao vlast. Francuski list Libération o ulozi Francuske u Obali Bjelokosti piše da, “iako je prikrivena iza odluka UN-a te uživa potporu zemalja u regiji, ova francuska misija nalikuje na intervencije iz prošlosti i postoji mogućnost da će je tako shvatiti i mladi Afrikanci”.

Pedeset godina nakon što su afričke zemlje stekle neovisnost, piše u Libérationu, Francuska se “ponovno našla na prvoj liniji bojišnice na kontinentu kojem je Sarkozy obećao novi oblik odnosa, obustavljanje starih privilegija te povlačenje vojske”. Achille Mbembé, povjesničar rođen u Kamerunu i kritičar francuskog angažmana u Obali Bjelokosti, kaže da Francuska i dalje podupire afričke diktatore te u tom kontekstu spominje čelne ljude Gabona, Kameruna, Konga, Čada i Togoa. Primjećuje, kaže, “da se politika Françafrique i danas provodi, a radi se o sustavu obostrane korupcije koja je po okončanju kolonizacijskog doba povezivala Francusku sa slijepim pristašama iz Afrike”. Profesor pravnih znanosti Albert Bourgi za Le Monde je pisao da se u Obali Bjelokosti “ponovno budi sjećanje na brojne neumjerene ispade francuske politike u Africi”. No, drugi analitičari tvrde da je Sarkozy iskreno izjavio da će njegov stav prema Francuskoj biti utemeljen na partnerstvu, a ne na skrbničkom odnosu te napomenuo da se prema Africi neće odnositi kao njegovi prethodnici. “Sarkozyja ne muči nostalgija za bivšim kolonijama te smatram da se politika odnosa s Afrikom nije niti malo promijenila”, kaže Antoine Glaser, bivši glavni urednik afričkog biltena Lettre du Continent te jedan od autor knjiga “Sarko in Africa” (Sarko u Africi) i “How France Lost Africa” (Kako je Francuska izgubila Afriku). Glaser kaže da je Sarkozy “zapeo” u Obali Bjelokosti jer su francuske snage štitile tisuće francuskih građana u Abidjanu i jer je UN od njih tražio da okončaju Gbagbin otpor. “No, kad su francuske snage prisutne, makar i po direktivi UN-a, uvijek postoji neki osjećaj Françafrique, dojam kolonijalne prošlosti. Francuska još uvijek ne zna okrenuti novu stranicu.”

Stephen Smith, bivši urednih afričkog izdanja Le Mondea te suautor Glaserovih knjiga, kaže da se Francuska ne može vratiti na razdoblje Françafrique, koje je višemanje završilo sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća. “Sarkozyja Afrika ne zanima; više na nju gleda kao na smetnju nego kao na prednost”, dodaje Smith. Afrika je, kaže, Francuskoj važna što se tiče energije i slike u javnosti, no smjena političkih snaga i generacija znatno je umanjila prisutnost i utjecaj Francuske u bivšim kolonijama. “Danas Francuska ima vrlo malo veze s kakaom, kavom i naftom, temeljima gospodarstva Obale Bjelokosti”, kaže Smith. Tijekom osamdesetih u Obali Bjelokosti je živjelo 50.000 Francuza, a danas se radi o tek 12.000, a većina ih ima dvojno državljanstvo. Francuska nema veze s građevinom, telekomunikacijama i električnom energijom, no ulaže više u one dijelove Afrike u kojima se ne govori francuski. No, francuski poslovnjaci ulažu u čitavoj Africi, a mnogi osjećaju povezanost s bivšim carstvom. Međutim, ta specifična francuska mješavina optuživanja i krivnje zbog kolonijalnog doba relikt je vremena, kaže Smith. “U razdoblju Françafrique u Francuskoj je bilo vrlo malo disidenata”, kaže. “Za mnoge je to ponovno otkriće, svojevrsno traganje za identitetom.” “Mnogi Francuzi ne gledaju Afriku onakvu kakva jest, već u njoj vide sebe – uglavnom zločince, no ponekad i ruku pomoći”. No, Glaser dodaje: “Dokle god Francuska šalje vojnike u Afriku, ta će dvojbenost i dalje biti prisutna.”

Steven Erlanger