Po treći put u jednoj godini Europska unija prolazi kroz isti ritual: pokušava spasiti još jednu nesolventnu državu. Portugal sada za Grčkom i Irskom kroči prema europskom socijalnom uredu kako bi zatražio nove zajmove uz uvjet drastičnog rezanja potrošnje. Zasad su tržišta prilično mirna glede treće uzastopne državne financijske krize u Europu.

Međutim, mnogi ekonomisti su itekako uzbunjeni, ponajviše zato što se čini da formula spasa koju europski vođe uporno primjenjuju na svoje najzaduženije zemlje članice jednostavno nije djelotvorna. Grčka, Irska, a sada gotovo sigurno i Portugal imaju pristup milijardama dolara u europskom fondu za pomoć u slučaju krize, što bi im trebalo pomoći da ne bankrotiraju. No, ta pomoć sastoji se od dodatnih zajmova, a kamate koje te zemlje na njih plaćaju, iako malo niže od onih u privatnom sektoru, i dalje su bolno visoke. Dugovi se svakim danom samo gomilaju.Cijena tih zajmova bilo je preuzimanje obveze smanjenja javne potrošnje u puno drastičnijoj mjeri negoli bi vođe navedenih država imali želje ili političke moći postići sami, bez ičije pomoći. A zemljama čiji gospodarski rast ovisi o javnoj potrošnji, naglo rezanje potrošnje znači ekonomsku stagnaciju ili recesiju, čime postaje teže otplatiti svakih dolar dugovanja. Ekonomisti to nazivaju “zamkom dugovanja”. Bijeg iz te zamke obično podrazumijeva devalvaciju domaće valute, no to se u ovim zemljama ne može napraviti jer koriste zajedničku valutu euro, ili snažan ekonomski rast, kojim se niti jedna od sporne tri zemlje ne može podičiti, ili proglašenjem bankrota, čemu se sve tri zemlje očajnički opiru.

Dodajte tomu vjerojatnost da će sve ove tri zemlje vjerojatno imati vrlo nestabilne vlade dok ne pronaću izlaz, pa vidite da se europskoj financijskoj krizi ne nazire kraj. “Ono što nedostaje raspravi o tome kako te države mogu vratiti svoje financije u održivo stanje, jest granica koliko toga mogu srezati tijekom razdoblja štednje”, izjavio je Simon Tilford, glavni ekonomist u Centru za europsku obnovu u Londonu. “Postoji granica koliko bilo koja vlada mogla srezati potrošnju i preživjeti na političkoj pozornici ukoliko se nazire svjetlo na kraju tunela, put natrag prema gospodarskom rastu.”Problem slabijih zemalja nije samo dug, već i nekonkurentnost. Ekonomisti nisu optimistični glede prognoza rasta ukoliko te države ponovno ne postanu konkurentne i počnu prodavati više dobara u inozemstvu, a to se postiže samo dugoročnim procesom smanjenja plaća i poreza kako bi se potaknula ulaganja u privatni sektor.Banke u dobrostojećim državama poput Njemačke, Francuske i Nizozemske, kao i Britanije, vlasnice su većine grčkog, portugalskoh i irskog duga. Dakle, ako te zemlje ne budu mogle otplatiti svoja dugovanja, morat će restrukturirati dug, smanjiti ga ili proglasiti nemogućnost ispunjenja ugovornih obveza, čime bi prouzrokovale sveobuhvatnu krizu u ostatku Europe. Prema tom slijedu misli, vlade bi u tom slučaju morale zatražiti od svojih građana da dokapitaliziraju banke, a toga se političari najviše boje. “Bankarska kriza isprepletena je s dužničkom krizom”, objašnjava Tilford.

“Europa se mora pozabaviti s obje, kao i priznati da bankarski sektori zemalja zajmodavaca, osobito Njemačke, trenutno nisu u položaju u kojem bi mogle podnijeti restrukturiranje duga ili bankrot.”Portugalska odluka da zatraži pomoć od Europske unije nije bila nimalo neočekivana, pa su određena sredstva već bila ostavljena postrani u tu svrhu. No, ta odluka također označava koliki je politički trošak štednje. Portugalski napori da dobije mali zajam kako bi uspio isfinancirati izbore u lipnju neslavno je propao. Stoga su 8. travnja u Mađarskoj europski ministri financija obznanili da će zajedno s Međunarodnim monetarnim fondom započeti pregovarati o paketu vrijednom otprilike 80 milijardi eura za spas Portugala, i to sa svim političkim strankama u toj zemlji. “Ukoliko oporba potpiše paket prije izbora, glasači će reći da su isti, da povećavaju poreze i zatvaraju škole”, smatra Ricardo Costa, zamjenik urednika Expressa. “No, naš glavni problem je izostanak rasta, zapravo njegov potpuni nedostatak. A ako ne počnemo ostvarivati rast, deset godina se nećemo izvući iz ovih problema.”

Steven Erlanger; Stephen Castle doprinijeo izvještaju iz Bruxellesa