Hrvatsko tržište tjestenine posljednjih desetak godina doživjelo je doista golemi procvat. Prema podacima Hrvatske gospodarske komore, gdje je krajem ožujka osnovana i prva strukovna grupacija lokalnih proizvođača, ukupna proizvodnja tjestenine 2000. godine iznosila je 6573 tone, dok je u 2010. godini ostvarena količina od 17.500 tona. Međutim, s tom naraslom prošlogodišnjom proizvodnjom pokriva se niti polovica potražnje ovdašnjeg tržišta za tjesteninom. Razlika se, naravno, podmiruje uvozom, pa je tako uvoz tjestenine u 2010. iznosio 19.896 tona. Proizvodnjom tjestenine u Hrvatskoj se uz nekoliko većih proizvođača među kojima se ističu PIK Rijeka i zagrebačka Klara, bave uglavnom mali i srednji poduzetnici koji tako i ovim primjerom rasta kroz posljednjih desetak godina pokazuju svoju snagu. Ragusa iz Nedelišća, Clarum iz Nove Gradiške, Naše Klasje iz Zagreba, krčka Mariolina, Klara M iz Kanfanara, Koleda iz Velike Gorice, Nona iz Tinjana i đakovačka Tjesteninka neke su od tridesetak malih i srednjih kompanija koje su u proizvodnju tjestenine ušle u zadnja dva desetljeća i pozicionirale se na regionalnome ili nacionalnom segmentu tržišta.

Primjer Mađarske
Unatoč povećanju proizvodnje u spomenutom razdoblju od gotovo tri puta, postotak uvoza tjestenine u Hrvatsku ostaje još uvijek izuzetno visok, na uvoz otpada od 50 do 60 posto količina koje tržište godišnje konzumira. Donedavno je uvoz u potrošnji domaćeg tržišta sudjelovao čak sa 80 posto, pa i više. Stoga višegodišnji trend smanjivanja uvoza svakako ohrabruje no, pred hrvatskim proizvođačima još je mnogo mogućnosti da svojom proizvodnjom podmire cjelovitu potražnju domaćeg tržišta. Naime, zna li se da susjedna Mađarska godišnje uvozi samo sedam posto tjestenine, onda je očito da je ova hrvatska branša još uvijek nedovoljno agilna. Novooformljena strukovna udruga prema riječima prvog izabranog predsjednika Zorana Šimunića, vlasnika tvrtke Naše Klasje, pokušat će ne samo otkloniti mnoge barijere koje koče poslovanje poduzetnika i izvoz tjestenine, nego i pokušati iznjedriti domaći krovni brend “hrvatska tjestenina”. Šurlice, rezanci, fuži, njoke, pljukanci, štrukli, mlinci, pašte, tek su dio bogatog popisa hrvatskih autohtonih proizvoda koji su, još uvijek, unatoč iznimnoj kvaliteti nedovoljno zastupljeni na našim stolovima, ali i u hotelima i restoranima destinacija koje se vole hvaliti golemim turističkim potencijalima. Uvoz tjestenine kontinuirano je rastao još od 1991. godine no, u posljednjih pet godina ipak polako stagnira, a proizvodnja raste. Glavni problem, upozoravaju svi ovdašnji proizvođači tjestenine, činjenica je što je susjedna Italija najpoznatija svjetska velesila u proizvodnji tjestenine, a 80 posto našeg ukupnoga godišnjeg uvoza stiže upravo s tih prostora.

Subvencije Talijanima
S godišnjom proizvodnjom koja prelazi 3,2 milijuna tona tjestenine talijanska vlada svojim proizvođačima pruža mnoge subvencije za količine koje plasiraju u izvozu. Stoga ne iznenađuje što jeftinija talijanska proizvodnja dominira i policama brojnih hrvatskih trgovaca. Brendovi Barilla i Pasta Zara dva su najprodavanija artikla iz cjelokupna uvoznoga asortimana. O kakvom je igraču i utakmici riječ najbolje ilustrira detalj da su talijanski proizvođači još 1913., poglavito na sjevernoameričko tržište, izvozili 70.000 tona tjestenine, a 30-ak hrvatskih tvrtki lani je ukupno proizvelo manje od 18.000 tona.

U društvu Švicarske
Kako u izvoz još uvijek odlazi tek skromna količina od samo 1497 tona, što je prošlogodišnji rezultat, proizlazi da građani godišnje, uz potporu brojnih turista tijekom ljetne sezone konzumiraju ukupno gotovo 36 tisuća tona raznovrsne tjestenine. U Komori su međutim, izostavljajući turiste i stavljajući cjelokupnu godišnju potrošnju tjestenine na broj lokalnih stanovnika, izračunali da svaki Hrvat u prosjeku pojede oko devet kilograma tjestenine. S tom količinom svrstali smo se u društvo Švicarske, Švedske i Francuske čiji stanovnici konzumiraju između 9,7 i 8,1 kilogram tjestenine, za razliku od Talijana koji godišnje u prosjeku pojedu 26 kilograma tjestenine.

Povijest tjestenine

Pri spomenu tjestenine prvo pomislimo na talijansku kuhinju. Tjestenina je tradicija i ponos mnogih Talijana koji su u razdoblju emigracije u “Novi svijet” preko Atlantika sa sobom ponijeli i tjesteninu. Međutim, za tjesteninu su znali još i stari Grci i Rimljani. Specifičan tip tjestenine “laganon” koji sliči današnjim lazanjama, stari Grci nisu kuhali na način na koji se danas pripremaju lazanje, već su pekli na vrućem kamenju ili u pećima tako da više podsjećaju na današnju pizzu. Neki detalji pak upućuju da je tjesteninu u Italiju zapravo donio Marko Polo sa svojih azijskih putovanja 1292. godine, a po jednoj legendi tjesteninu je izmislio grčki bog vatre, Hefest (Vulcanus za Rimljane). Prvi zapisi o kuhanim rezancima postoje u Jeruzalemskom Talmudu, napisanom na aramejskom jeziku u 5. stoljeću poslije Krista. Arapski geograf Al Idrisi zapisao je da se proizvod baziran na brašnu u obliku žice proizvodio u Palermu, tada arapskoj koloniji. Nagađa se da sicilijanska riječ “maccaruni” koja u prijevodu znači “napraviti tijesto silom” zapravo daje porijeklo riječi “makaroni”. Drevne sicilijanske lazanje, koje se još uvijek spravljaju na tom otoku, uključuju grožđice i začine koje su donijeli arapski osvajači. To je još jedan znak, smatraju gastro povjesničari, da su Arapi uveli tjesteninu u današnju Italiju oko 1000. godine. Prvi dokumentirani recept za tjesteninu u knjizi “De arte Coquinaria per vermicelli e macaroni siciliani”, (Umjetnost kuhanja sicilijanskih makarona i rezanaca) napisao je Martino Corno, kuhar moćne patrijarhalne Akvileje. Osnivanje Društva proizvođača tjestenine 1546. godine (najstariji očuvani dokument datira iz 1571. godine) bilo je u Napulju. U Genovi je 1547. donesen i normativ za izradu tjestenine od pšeničnog brašna i vode koji vrijedi još i danas. Po talijanskom zakonu, suha tjestenina ne smije sadržavati ništa osim krupice i vode, pa je tako tijekom 16. stoljeća postala luksuzna hrana. Durum pšenica, od čije se krupice tjestenina tada proizvodila, bila je vrlo skupa. Durum pšenica i danas ima visoku cijenu, trenutno se kreće oko 500 eura za jednu tonu. Hrvatska nema pšenicu te sorte i cjelokupne količine za proizvodnju tjestenine stižu iz uvoza. S obzirom da za kilogram tjestenine treba potrošiti 1,05 kg brašna iz durum pšenice kvalitetna tjestenina mora imati višu cijenu nego ona za koju se koristi obično pšenično brašno. Povijest suhe tjestenine, koja u sebi sadrži oko 10 posto vlage i ima rok trajanja od oko tri godine, vjerojatno datira iz 12. stoljeća na Siciliji. Bila je to idealna namirnica koja se, za razliku od brzo kvarljive svježe tjestenine, mogla nositi na duga putovanja o kojima su trgovci ovisili. Danas je tjestenina cijenom pristupačna i uglavnom svima dostupna namirnica, a postoji u raznim oblicima i bojama. Samo je treba skuhati i odabrati umak ili prilog.

POSLOVANJE

Okolišne deklaracije kao potvrda održivog razvoja NEXE proizvoda

Mirovinski sustav

Zašto je trostupni mirovinski model pametniji nego što se misli?