Kad danas promotrimo arapski svijet i zapanjujuće spontane prosvjede u njemu, nemoguće je ne zapitati se: zašto samo ove godine trošimo 110 milijardi dolara na potporu korumpiranih i nepopularniih režima u Afganistanu i Pakistanu koji su gotovo istovjetni onima u arapskim zemljama koje hvalimo što su zbacile takve vlade?

Od terorističkih napada na Sjedinjene Američke Države, Zapad priželjkuje ideološki rat unutar samih muslimanskih zemalja koji bi predstavio unutarnji izazov nasilnoj radikalnoj islamističkoj ideologiji Osame bin Ladena i Al-Qaide. Međutim, to se nikad nije doista obistinilo jer su režimi na čiju smo potporu računali shvatili da im je nasilni muslimanski ekstremizam koristan alat za naglašavanje vlastitih vrijednosti, pa su mu omogućili opstanak. Nadalje, ti korumpirani prijateljski nastrojeni kapitalistički arapski režimi nikako nisu bili idealni temelji za alternativu bin Ladenu i njegovim pristašama. Upravo suprotno, njihovo je nasilje i zlokobno gušenje bilo kakvih nezavisnih umjerenih stranaka političkog centra samo dodatno ojačalo ekstremističke tendencije.Sada su stanovnici Egipta i Tunisa sami srušili te režime te poljuljali one u Libiji, Jemenu, Bahreinu, Omanu i Iranu. Ne čine to zbog nas niti zbog bin Ladena. Čine to sami, zbog samih sebe, jer žele slobodu i kontrolu nad vlastitom sudbinom. No time su istodobno pred bin Ladena i njegove pristaše postavili golemi izazov, zbog čega je Al-Qaida ostala bez riječi. Prekrasno je sve to promatrati. Odgovor Al-Qaide na suvremene autokracije bila je njezina verzija kalifata iz sedmog stoljeća. No stanovnici zemalja od Tunisa do Jemena iznašli su vlastiti odgovor na nasilni ekstremizam i režime koje smo mi podupirali. A on se zove demokracija. Predstoji im dug put do njena učvršćivanja. Možda je preotmu religiozne snage.

Ali zasad je jasno da većina želi izgraditi budućnost ne u sedmom, već u dvadeset i prvom stoljeću.Drugim riječima, arapski narodi su sami, besplatno i iz vlastitih razloga učinili sve ono za što smo plaćali njihovim vladama tijekom “rata protiv terorizma”, a u čemu su navedene bile neuspješne.Što me vraća Afganistanu i Pakistanu. Prošlog je listopada Transparency International ocijenio režim afganistanskog predsjednika Hamida Karzaija drugim po korumpiranosti u svijetu, odmah nakon Somalije. To je isti onaj afganistanski režim kojemu mi u 2011. godini pomažemo sa 110 milijardi dolara.Usudite se reći da pakistanska obavjesna agencija ISI, koja dominira pakistanskom politikom, nije njihova inačica sigurnosne službe Hosnija Mubaraka. Pakistanski vojni vođe igraju s nama istu igru u kojoj je Mubarak godinama uživao. Prvo nam šapuću: “Pst, bez nas će zavladati radikalni islamisti. Dakle, možda nismo savršeni, ali jedina smo prepreka na putu vraga”. Dok u stvarnosti zapravo hrane vraga. ISI već dugo optužuju da potpomaže radikalne muslimanske skupine i stoji iza afganistanskih talibana.Osim radikalnog islama, još jedan izgovor koji pakistanska vojska koristi za svoj prekruti stisak jest vanjski neprijatelj. Baš kao što su arapski režimi godinama koristili sukob s Izraelom kako bi skrenuli pažnju stanovnika sa stvarnih problema i opravdali goleme vojne proračune, pakistanska agencija ISI poručuje sebi, stanovnicima Pakistana i nama da ne može prestati financirati afganistanske saveznike zbog “prijetnje” iz Indije.U ovome leži tajna: Indija neće napasti Pakistan. To je potpuno lažna tvrdnja. Indija je usredotočena na vlastiti razvoj i ne zabrinjava se problemima Pakistana.

Druga je zemlja na svijetu po broju stanovnika muslimanske vjeroispovjesti, ima ih čak više i od Pakistana. I premda indijske muslimane muče vlastite ekonomske i političke tegobe, oni su, u suštini, integrirani u indijski demokratski sustav jer taj sustav doista jest demokratski. Nema indijskih muslimana u Guantanamu.Uostalom, u Egiptu i Jordanu vrlo ste lako mogli čuti da je jedan od razloga za egipatski ustanak i prosvjede u Jordanu sveprisutna korupcija, odnosno nedjelotvorni kapitalizam koji je bio opće poznata pojava.Isti oblik pljačke prirodnih izvora, financijske pomoći za razvoj, bijednih sredstava milijuna štediša banke Kabul i jadnih ugovora iznjedrio je istovjetni bijes na režim u Afganistanu i potkopao američke demokratske napore u toj zemlji.Činjenica je da ne možemo puno toga učiniti po pitanju osnaživanja demokratskih pokreta u Egiptu i Tunisu. Morat će se sami snaći. No mogli bismo učiniti ono što nam je moguće, a to je preusmjeriti dio tih 110 milijardi dolara kojima obasipamo afganistanski režim i vojsku te taj novac iskoristiti za oprost duga, razvoj škola i američke školarine za mlade Egipćane i Tunižane koji imaju hrabrosti srušiti režime koji još uvijek opstaju u Kabulu i Islamabadu.Svjestan sam da ne možemo jednostavno odšetati iz Afganistana i Pakistana; i ondje ima dobrih ljudi. No naše uplitanje u sudbinu te dvije zemlje, 150.000 vojnika odaslanih u borbu protiv Al-Qaide, danas je sasvim nesrazmjerno s našim interesima i nimalo nije u skladu s vrijednostima koje promičemo.

Thomas L. Friedman