Iako je još rano za prognozu, u 2011. godini arapski “status quo” na Bliskom istoku mogao bi se pokazati kao neodrživ. Sve je počelo s Egiptom, neospornim vladarom arapskog svijeta, gdje se inozemna politika pretvorila u dodatak prilijepljen američkoj politici posredovanja u pregovorima između Izraela i Palestine.

Bombardiranje crkve u Aleksandriji na Novu godinu razotkrilo je ono što većina Egipćana već zna, a to je da se tijekom godina stagnacije egipatski problemi nisu rješavali te da su nastali novi, kao što je raskol kršćanskog i muslimanskog stanovništva.U Libanonu je šestogodišnja kriza vladavine ponovno buknula i paralizirala ionako slabu vladu. Libanonci su se uplašili, ali nisu bili izbezumljeni. Tijekom krize više su vremena proveli preživljavajući bez funkcionalne vlade nego sa stabilnom vlašću.Sudan je na rubu razdvajanja jer je crnačko stanovništvo s juga na referendumu glasalo o neovisnosti i odvajanju od arapskog sjevera s kojim su vodili dva najkrvavija građanska rata u povijesti civilizacije.U Iraku su se sljedbenici šijitskog vođe Moktada al-Sadra, marginaliziranog, razdražljivog i odlučnog da osvoji vlast, slijevali na ulice svetoga grada kako bi slavili povratak svog vladara, koji je jasno dao do znanja da je on sila s kojom će se američki saveznici u Iraku morati obračunati.Tunis su uzburkali prosvjedi protiv nezaposlenosti, korupcije i preduge vladavine jedne od najžešćih sila u arapskome svijetu, a diktator je na kraju natjeran u bijeg.“Ljudi su došli k sebi i pobunili se protiv tebe”, stoji u polemičkom tekstu upućenom predsjedniku Zineu el-Abidineu Ben Aliju, napisanom na arapskome i objavljenom na Facebooku. “Svi smo jasno iskazali svoje mišljenje: mrzimo te. Nećeš više ugnjetavati tuniški narod. Smjesta daj ostavku!” Ulice tuniškog turističkog odredišta Hammameta, uzavrele četvrti grada Sadra i klaustrofobična naselja Bejruta, beznadno podijeljena iskonskom vjerskom ili klanskom pripadnošću arapske države iscrpljene su, otupjele i ideološki izmučene te uspijevaju preživjeti jedino kako bi se spasile od zaborava.“Svjedočimo raspadu ideje o arapskoj državi”, napisao je 14. siječnja Alfadel Chalak u svojoj kolumni objavljenoj u ljevičarskom bejrutskom listu As Safir.

“Kad god razmišljamo o arapskom svijetu, vidimo samo ratove. Ratove koji se vode u svijetu bez elite ili vodstva koje bi pomoću strategija i taktika ostvarilo spasenje.”Sukob dvaju Libanona koji su supostojali u nemiru nakon ubojstva bivšeg premijera Rafika Haririja 2005. godine opet se razjačao u obliku nove krize koja je zapravo samo reciklirana verzija one prijašnje. Iako je 2008. godine u Dohi potpisano primirje, stara pitanja ostala su neodgovorena: hoće li Libanon slijediti kulturu otpora prema Izraelu ili će mu se pokoriti, tko će biti utjecajniji – saveznici Hezbollaha ili vlade, hoće li Hezbollah, a time i šijitska zajednica koju predstavlja, neograničeno vladati te koja će strana odrediti budućnost Libanona. Stalnost koja prati sve sukobe jest nesposobnost države za arbitražni sporazum.Disfunkcionalnost Libanona ekstreman je slučaj. Sustav političke zaštite, koji se temelji na strogo podijeljenoj moći između vjerskih zajednica, štiti manjine, ali ismijava širi pojam građanstva.Međutim, ovdje se ne radi o jedinstvenoj propasti vlasti. Iračka vlada i dalje je puna azilanata koji su se vratili nakon američke invazije 2003. godine te zapanjujuće nesposobna u rješavanju najbitnijih državnih problema. Nakon napada na crkvu egipatska je državna televizija puštala himnu, što nije nimalo ublažilo duboku frustraciju zbog propasti nekoć ponosne nacije. Prosvjedi u Tunisu poslužili su kao metafora – u jednom se trenutku čaša mora preliti.

“Čeka ih tranzicija”, kaže Robert Malley, stručnjak za Bliski istok i sjevernu Afriku pri organizaciji International Crisis Group u Washingtonu. Naveo je razloge koji će označiti početak kraja: “Manjak energije, nestanak povezanosti između takozvanih umjerenih arapskih zemalja, gubitak svrhe koja ih okuplja pa ostaje samo želja za opstankom režima.”Arapske države nisu uspjele razviti pluralizam i suvremen pojam građanstva. Jadna vladavina potiče razvoj suženih identiteta kao što su suniti, šijiti i katolici. Libanonska je boljka u strogim identitetima koji uzdižu uskogrudni šovinizam i postaju sve manja iznimka. Konkretno govoreći, sve je više obrazovanih mladih ljudi koji su frustrirani. Od države su dobili ono osnovno, no nemaju budućnosti i ne osjećaju da će sutra biti bolje nego danas. To bi se u bliskoj budućnosti moglo dogoditi Tunisu.“Skupila se frustracija, ljutnja, ogorčenost, nepostojanje političkih prava, smanjenje gospodarskih mogućnosti, zloporaba moći i dominacija sigurnosne politike”, kaže Rami Khouri, ravnatelj Instituta Issam Fares za javnu politiku i međunarodne odnose pri Američkom sveučilištu u Bejrutu. “Prelilo se preko ruba.”

Anthony Shadid