Svake noći oko tri sata ujutro dvadesetdvogodišnji Hamad Tarish odlazi od kuće kako bi pretražio kontejnere u susjednoj četvrti prije dolaska kamiona komunalne čistoće.

Neki dan je izvagao plijen prikupljen pred nizom derutnih kuća. Bilo je otprilike osam kilograma aluminijskih konzervi koje vrijede šest dolara te veći komad starog željeza i komad namotane žice, svaki vrijedan oko dva dolara. Na kraju je skupio 10 dolara kako bi kupio hranu za sebe, suprugu i njihovo dvoje djece.“Kilogram mesa stoji 15 dolara”, kaže. “Nemoguće je išta kupiti. Ne kupujemo više niti šećer za čaj.”S obzirom da iračko gospodarstvo propada, Hamad je posegnuo za sivom ekonomijom koja hrani i upravlja životom čitavih gradskih četvrti. Pored Hamada je prolazio ostatak smetlarske pješadije koja želi svoj dio novog tržišta – oni koji noću pretražuju odlagališta i posrednici koji otkupljuju taj otpad. Svi su se oni motali oko hrpa smeća sortiranog po vrsti i opkoljenog muhama. “Ovdašnji stanovnici preživljavaju od smeća i životinja”, kaže posrednik Ali Hasun (27), pokazujući nepregledno prostranstvo improviziranih kuća stisnutih jedne uz druge, veliko poput grada koji preživljava na otpacima. Hamad Tarish i Ali Hasun žive u sirotinjskom naselju nazvanom Naser City ili Grad pobjede, a samo je jedno u nizu divljih naselja koji su se raširili u okolici Bagdada nakon američke invazije 2003. godine. Naser City rastao je usporedo s valom sektaškog naselja zbog kojeg su mnogi ostali bez doma, a u posljednje vrijeme mnogi su morali napustiti svoje kuće zbog gubitka posla. Priča se da u Naser Cityju živi oko 500.000 ljudi. “Prisiljeni su skupljati smeće jer za posao nema nade”, kaže guverner Salah AbdulRazzaq. Thijel Ebrah (58) u Naser City doselio se iz Amare, grada istočno od Bagdada, na vrhuncu sektaškog nasilja 2005. godine.

U Amari nije mogao naći posao, a u Bagdadu je situacija bila još gora. Stao je pred dvosobnu kuću koju je sklepao na praznom zemljištu, u kojoj danas živi sa suprugom i petoro djece. Troje djece svakodnevno putuje u školu koja se nalazi izvan naselja, a dvoje hrani obitelj skupljanjem smeća. Kuhaju i griju se na drva jer je ulje preskupo, kaže. Kad nema drva, zamotaju se u deke. Otvoreni vod kanalizacije prolazi im tik ispred kuće.“U Saddamovo vrijeme živjeli smo u nepravdi, ali sad je još gore”, kaže. “Vlada ništa ne radi.”Pretraživanje smeća odvija se prema pravilima. Postoje neformalni dogovori oko područja na kojima se pretražuje, a vrijeme je iznimno bitno.“Postoje dvije smjene”, kaže šesnaestogodišnji Karar Kareem, koji živi u nezakonito naseljenom području na samom kraju općine Sadr, šijitske enklave u Bagdadu. “Smeće se baca kasno navečer i u rano prijepodne.”Zasad smeća ima u obilju jer komunalne službe ne mogu sve pokupiti. Međutim, nedavno je Haider Saad (23) otkrio da na mjestu na kojem obično ujutro pretražuje više nema smeća. “Kamion je smeće pokupio u ponoć, a ne u rano jutro kao inače”, prepričavao je s pogledom punim očaja dok je promatrao čiste ulice.Gradonačelnik Bagdada Saber alEssawy kaže da grad planira uvesti noćni prijevoz smeća te da se grade dva pogona za recikliranje. “U budućnosti će ovi ljudi morati naći neki posao”, kaže. “Okaljali su naše društvo.”Haider Saad najavu je prihvatio kao ozbiljan izazov. “Kamioni čistoće naš su prvi neprijatelj”, kaže.

John Leland; Yasir Ghazi doprinio izvještaju