Antony & the Johnsons, “Swanlights”, 2010.
Antun bez ‘h’ Britanac je nastanjen u Kaliforniji, a osim queer-reputacijom te modnom markom i slikarskim pedigreom, može se pohvaliti i najdirljivijom obradom klasika “Knocking on the Heaven’s Doors”, ne uzme li se u obzir instrumental Bill Frisell Trija. Na svom novom albumu pliva kroz žanrove poput novovjekog Farinellija; u “Thank You for Your Love” koketira s velikim divama Staxa i Motowna a da im nije ukrao ni jednu frazu, a kamoli intonaciju; u orkestraciji na “Salt Silver Oxygen” kao da ga za leđa pridržava Burt Bacharach. Elegantno!

KONONO NO. 1, “Assume Crash Position”, Crammed Disc, 2010.
Distorzirani zvuk tajanstvenog afričkog benda prilikom europske premijere gostovao je na koncertu skupine The Ex, nizozemskih post-punkera koji pasionirano promoviraju glazbu Afrike, te im spalio gitarsko pojačalo. Riječ je o grupi Konono No. 1 iz zemlje građanskim ratovima rascijepljene na NR i DR Kongo, koja je svoj domicilni razglas sklepala od rabljenih auta; sjeme razdora je silicij, mineral bez kojega ne bi bilo ni mobitela. Zvuk grupe počiva na štimu triju likembea, ujedno i preteče klavira, čiju je dodanu vrijednost prepoznao osnivač grupe Mawangu Mingledi i stvorio novi ‘kongoleški’ zvuk. U kombinaciji s udaraljkama, vokalima, plesačima i plesačicama postali su nova festivalska atrakcaija koju favoriziraju i Matt Groening i Björk, a Multikultura ih je još 2006. dovela u Aquarius. Iako novi album traje manje od sata, neulovljivi japanski sastav Boredoms dobio je partnera pod kišobranom trance/earth glazbe.

Dalmatian Dub, Scardona, 2010.
Producenti Krešo Tomec i Marco Grabber, inspirirani albumom “Gran Hotel Buenos Aires” Federica Aubela, “skockali” su album u kojem klapska glazba “zvuči svjetski”. Pritom im je najveći zadatak bio netemperiranost klapske pjesme ukalupiti u beatove, a suradnja s klapom “Šufit” (što znači tavan) dodatno koincidira s podatkom da se Tomecov studio zove ‘Attic’. Ovi su pedanti downtempa i loungea osnovnu inspiraciju našli u fjakastim ritualima iz svakodnevice života u južnom hrvatskom primorju. Kako su se Tomec i Grabber susreli i upoznali otvorivši svoje tonske studije jedan pokraj drugoga u centru Ljubljane, ne čude gostovanja lokalnih eminencija poput gitarista Igora Leonardija. Skoro pa prijeteći i sudbinski tonovi u naslovnoj “Šijavici” nastavljaju se “Svetom pjesmom” u kojoj je selektorsku poziciju rastafarijanca preuzeo glas Ivana Pavla Drugog. Dodavši neke svoje komentare na domaću i svjetsku produkciju, autori nisu odveć inzistirali na ideji da dub mora biti trojanski konj unutar strukture songova.

Vladimir Godar, “Mater”, Pavian/ECM, 2006.
Album “Mater” slovačkog skladatelja Vladimira Godara nakon četiri godine poprima status klasika, kao bastion suvremene duhovne glazbe. Akvizicija romske pjevačice i glumice Ive Bittove iz Moravske, čiji smo alt navikli čuti i u vodama opozicijskog rocka i nove glazbe, pun je pogodak; projektu je dao atemporalnost, uz solista Miloša Valenta na violini i violi, komorni orkestar Solamente Naturali i zbor Konzervatorija iz Bratislave. Pirotehnički Bittovljin vokal, koji poput saksofona pogađa svaku frekvencijsku točku, ovdje je potpuno discipliniran, stapajući se s unisonim dionicama solista u skladbi “Ecce Puer” inspiriranom tekstom Jamesa Joycea. Nadahnut humanističkim aspektom spisa književnika Bohumila Hrabala, Godar je posegnuo i za tekstovima slovačke liturgije 18. stoljeća, kao i onima židovskih vjerskih gojenaca, podastrijevši pred slušateljstvo suživuće glazbene tradicije.

Lasalle Quartet,“Lutoslawski, Penderecki, Cage, Mayuzumi”, DG/Aquarius, 2010.
Violinist Walter Levin 1946. bio je osnovao Lasalle Quartet da bi izvodio skladbe Druge (ili “Nove”) bečke škole, skladatelja Schoenberga, Berga i Weberna, a uz to i klasičara i romantičara. Iako se ova kompilacija pojavljuje još 1988., u godini nakon gašenja kvarteta, i dio je Deutsche Gramophonova back-kataloga, još je dovoljno ‘nov’ da publiku ne zavedu najnovije crossover atrakcije. Djela koja je tijekom šezdesetih kvartet premijerno izveo violinist i skladatelj elektroakustike Malcolm Goldstein u popratnom je komentaru CD-a prozvao “korjenitim odgovorima na gudački kvartet”. Od LutosŁawskija nalazimo (njegov jedini!) ‘Gudački kvartet’ iz 1964., Pendereckog s “Quartetto per archi” iz 1960., Mayuzumija s “Preludijem za gudački kvartet’ iz 1961. godine, a Cagea s ‘Gudačkim kvartetom u četiri dijela’ skladanim čitavo desetljeće uoči ostalih.