Yang Liu, kći rudara, prošlog je ljeta stigla u glavni grad s diplomom Sveučilišta Datong, 140 dolara u novčaniku i osjećajem nepobjedivosti. Prvi udar realnosti sustigao ju je već sljedećeg dana, dok je vukla torbe kroz ruševnu četvrt nedaleko od Olimpijskog sela, u koju deseci tisuća mladih dolazi živjeti i stiskati se u sobicama s nekoliko cimera.

Ne uspjevši naći smještaj i zgrožena mravinjakom oronulih zgrada, Yang Liu mrštila se dok ju je obavijao smrad smeća. “Peking nije onakav kakvim ga prikazuju na filmu”, dodaje. Ambiciozni diplomanti poput mlade Yang često su prvi u svojoj obitelji koji su završili čak i srednju školu, a dio su neslućenog vala mladih Kineza koji su državno gospodarstvo ovisno o radničkoj snazi trebali pogurati prema intelektualnoj budućnosti. Od 1998. godine, kad je zabilježeno 830.000 diplomanata godišnje, broj je porastao na preko šest milijuna diplomanata. Iako se radi o zapanjujućem postignuću, ima i razloga za brigu. Gospodarstvo jest žilavo, ali ne otvara se dovoljan broj profesionalnih radnih mjesta koji bi zadovoljio priljev obrazovanih mladih ljudi. “Fakultet im zapravo nije ništa omogućio”, kaže Ming Zhang, stručnjak za političke znanosti i kritičar kineskog obrazovnog sustava. “Da dođe do gospodarske krize, ti bi ljudi bili izvor nestabilnosti.” U svojevrsnom okrutnom obratu, stara klasa kineskih migranata, neobrazovanih seljaka koji su se slijevali u industrijske gradove, danas je opet iznimno tražena jer je zbog manjka na tržištu rada i pojačanog nadzora države plaća radnika porasla za gotovo 80 posto u razdoblju od 2003. do 2009. godine. Početna plaća za računovođe, financijske savjetnike i programere u spomenutom je razdoblju ostala ista. Međutim, šarm zapanjujućeg bogatstva u gradovima kao što su Šangaj, Tianjun i Shenzhen i dalje privlači mlade visoko obrazovane ljude. “U usporedbi s Pekingom moj rodni grad Shanxi doima se kao da je zapeo u pedesetima”, kaže Xudong Li (25), kolega Yang Liu. “Da ostanem ovdje, život bi mi bio prazan i depresivan.”

No, pridošlice brzo otkriju da im diplome s provincijskih sveučilišta neće donijeti poštovanje u velikom gradu. “Kina je uistinu poboljšala kvalitetu radne snage, no s druge strane, konkurencija nikad nije bila ovako jaka”, kaže Xizhe Peng, prodekan za društveni razvoj i javnu politiku na Sveučilištu Fudan u Šangaju. Lei Yuan sa Sveučilišta Datong, osporava oduševljenje Yang Liu, Xudonga Lija i još troje prijatelja s fakulteta. Lei je u Peking došao prije tri mjeseca i još uvijek nije našao posao. “Ako niste sin državnog službenika ili dijete iz bogate obitelji, život vam neće biti lak”, govori im dok jedu tjesteninu za 90 centa, svoj prvi obrok u glavnom gradu. Li se gurao na sajmovima radnih mjesta, ali dosad bi završio praznih ruku. Na kraju su on i njegovi prijatelji prihvatili posao u odjelu prodaje jedne tvrtke koja se bavi instant tjesteninom. Početna plaća iznosila je tek 180 dolara mjesečno, a ispostavilo se da djelomično ovisi o ostvarenoj prodaji. Radili su i po 12 sati dnevno. “Ovo nije nešto čime se želim baviti, ali barem imam posao”, kaže Li. S obzirom da je ovaj mjesec prodao tek 800 paketa tjestenine, što je 200 paketa manje od zadane norme, njegova će ionako jadna plaća biti još manja. Li nam je povjerio svoju zabrinutost da možda neće moći oženiti svoju ljubav iz srednje škole, koja je s njime došla u Peking, ako ne zaradi dovoljno da može kupiti kuću. U kraju iz kojeg potječe običaj je da mladoženja mladenki omogući dom. Početkom studenog pritisak je postao tako snažan da se ostalih dvoje, uključujući Yang Liu, odlučilo vratiti kući. Yuan, Li i njihove djevojke ostali su u Pekingu. Nedavno su se tijekom večere žalili na neljubaznost ljudi u Pekingu i dosadne poslove. “Sad kad vidim kakav je stvarni svijet, jedino za čim žalim jest to što se nisam više zabavljao na fakultetu”, kaže Yuan.

Andrew Jacobs; Xiyun Yang i Benjamin Haas doprinijeli izvještaju