U proljeće 2010., štednja i fiskalni rezovi postali su moderni. Koristim ovu riječ promišljeno: iznenadni konsenzus među “vrlo ozbiljnim ljudima” da svi moraju uravnotežiti svoje proračune, i to smjesta nije bio utemeljen ni na kakvoj pomnoj analizi.

Bilo je to više nešto poput hira, nešto u što su svi objavili da vjeruju jer su popularni klinci to govorili.A taj hir odnedavna je počeo slabiti jer su se nagomilali dokazi da su lekcije prošlosti i dalje relevantne i da je rebalans proračuna u vrijeme visoke nezaposlenosti i pada inflacije još uvijek istinski loša ideja. Najvažnije, otkriveno je da je vila samopouzdanja mitološko biće. Ne tako davno mogli smo čuti da smanjenje deficita zapravo smanjuje nezaposlenost jer vraća vjeru potrošačima i poduzetnicima; ali brojne studije povijesnih događaja, uključujući i onu Međunarodnog monetarnog fonda, pokazale su da ta tvrdnja nema nikakvog temelja u stvarnosti. Međutim, niti jedan sveobuhvatni hir ne prolazi bez da za sobom ne ostavi određeni broj modnih žrtava. U ovom slučaju, žrtve su Britanci, kojima nažalost upravlja vlada koja je preuzela vlast u vrijeme vrhunca hira štednje i ne želi priznati da je bila u krivu. Britanija, baš kao i Amerika, pati od posljedica pucanja dužničkog balona i balona nekretnina. Njeni problemi su brojni i izmiješani zbog uloge Londona kao međunarodnog financijskog centra: Britanija se počela previše oslanjati na zaradu od dobrih prilika koja je u prošlosti u velikoj mjeri financirala gospodarstvo, kao i na uplate poreza financijske industrije kojima su se plaćali vladini programi. Prekomjerna ovisnost o financijskoj industriji objašnjava zašto je Britanija, koja je u krizu ušla s relativno niskom razinom javnog duga, doživjela vrtoglavi uspon proračunskog deficita do čak 11 posto bruto domaćeg proizvoda, što je tek malo gore od američkog deficita.

A neupitno je i da će Britanija kadtad morati napraviti rebalans uz rezanje troškova i povećanje poreznih stopa.No, ključna riječ u prethodnoj rečenici je “kadtad”. Fiskalna štedljivost dodatno će deprimirati gospodarstvo ukoliko mu se ne usprotivi pad kamatnih stopa. U ovom su trenu kamatne stope u Britaniji, kao i u Americi, vrlo niske i nema puno mjesta za daljnji pad. Stoga bi bilo razumno osmisliti plan da se državna fiskalna kuća dovede u red dok se čeka na stabilniji gospodarski oporavak, a zatim udariti sjekirom. Ali, moda i trendovi, gotovo po definiciji, nisu razumni, a britanska vlada kao da je odlučna u namjeri da potpuno ignorira lekcije prošlosti.Kako novi britanski proračun objavljen 20. listopada, tako i retorika kojom je popraćena ta objava kao da su izašle ravno iz usta Andrewa Mellona, ministra financija koji je američkom predsjedniku Herbertu Hooveru savjetovao da se protiv Depresije bori podmirenjem poljoprivrednika, podmirenjem radnika i smanjenjem nadnica. Ili, ako su vam draži britanski prethodnici, čuje se ton Snowdenovog proračuna iz 1931., koji je pokušao vratiti povjerenje, a u biti je samo produbio gospodarsku krizu.Plan britanske vlade je smion, tvrde stručnjaci ? i on to doista jest. Ali, on hrabro vodi u potpuno krivom smjeru. Srezao bi broj zaposlenih u državnim službama i tvrtkama za 490.000 radnika (istovjetno Sjedinjenim Američkim Državama, gdje ih je otpušteno gotovo tri milijuna) i to u vrijeme kad privatni sektor nije u položaju ponuditi im zaposlenje. Srezala bi se potrošnja u doba kad privatna potražnja nije u mogućnosti preuzeti to breme na svoja leđa.Zašto britanska vlada to radi? Pravi razlog krije se u ideologiji: torijevci koriste deficit kao ispriku da ograniče davanja za socijalnu državu.

Ali, dužnosnici smatraju da ne postoji alternativna opcija. U posljednjih nekoliko tjedana došlo je i do zamjetne promjene u retorici premijera Davida Camerona ? promjena od nade prema strahu. U svom govoru u kojem je najavio proračunski plan ministar financija George Osborne kao da je odustao od vile samopouzdanja, odnosno od tvrdnji da će taj plan imati pozitivne učinke na zaposlenost i rast.Umjesto toga, slušali smo o apokalipsi koja nam prijeti ako Britanija nastavi ovim putem. Nema veze što je britanski dug izražen u postotcima državnog dohotka zapravo ispod svog povijesnog prosjeka; nema veze što kamatne stope ostaju niske čak i dok državni proračunski deficit vrtoglavo raste, što odražava vjeru ulagača da ova zemlja može i hoće preuzeti kontrolu nad financijama. Britanija, obznanio je Osborne, se nalazi “na rubu bankrota”. I što sada? Možda će se Britaniji posrećiti, pa će naići nešto što će spasiti gospodarstvo. Ali, najviše bismo zaradili kad bi se okladili da će Britanija 2011. izgledati slično onoj iz 1931., ili Sjedinjenim Američkim Državama 1937., ili Japanu 1997. Odnosno, da će je obilježiti preuranjena štednja koja će dovesti do obnove gospodarskog pada. Kao i uvijek, oni koji ne uče iz prošlosti osuđeni su na to da je ponavljaju.

Paul Krugman