Predsjednik Barack Obama uspio se u prve dvije godine mandata jednako žestoko zamjeriti lijevoj i desnoj strani političkoga spektra. Radi se o svojevrsnom postignu˛u, no to nije ohrabrilo duh naroda, a mnoge je Amerikance navelo da se upitaju kakav je, zapravo, njihov kolebljivi predsjednik?

I ja se pitam. Sinulo mi je da se kroz Obamu suočavamo s masivnom projekcijom: uzdrman i ratom izmučen američki narod projicirao je svoj frustrirani idealizam na predstavnika dviju rasa koji se pojavio gotovo niotkud, te nakon njegova uspjeha 2008. godine shvatio da on nije vjesnik duboko ukorijenjenih uvjerenja, ve˛ pomno proračunata osoba koja nije sigurna u svoja temeljna uvjerenja. Lakopotezni napadi Obame na “bankare masnog brka” pojedine su pripadnike bankarskog vrha naveli da se naglas upitaju je li Obama uistinu kapitalist. Uvriježila se ideja o predsjedniku kao socijalistu nastrojenom protiv poslovnog svijeta, a Obama ju je pothranio time što je s prezirom odbio pomo˛ poduzetnika te se okružio superuspješnim pametnjakovi˛ima. Ljevičari mu zamjeraju što populističke napade na Wall Street nije popratio sudskim gonjenjem bilo kojeg od glavnih krivaca za propast gospodarstva. Richard Fuld i čelnici iz tvrtke Lehman Brothers samo su odšetali, džepova prepunih stotina milijuna dolara koje su si priskrbili prije krize.Ponekad je teško reći, s obzirom na različite signale koje odašilje, vjeruje li predsjednik u tvrdnju da treba dodatno ulagati u saveznu vladu kako bismo se istrgnuli iz začaranog kruga visoke nezaposlenosti ili ga više brine sve veći deficit. Recite što hoćete o britanskom premijeru Davidu Cameronu, no on je izričito naglasio da mu je proračun prioritet. Ima nešto u tome kad znaš što hoćeš: ljudi imaju različita mišljenja, no znaju prepoznati vođu. Obami rijetko priznaju zasluge, naprimjer to što je gospodarstvo spasio s ruba ponora, povukao vojne jedinice iz Iraka i reformu zdravstva vratio iz zaborava, upravo zato što u Sjedinjenim Američkim Državama nitko nije osjetio njegovo vodstvo. Čak je i u vanjskoj politici zapeo. Nije uspio održati ono što je čvrsto obećao, da će zatvoriti Guantanamo, i svijetu duguje ispriku za to, ali i za ciljane akcije ubijanja u Pakistanu i drugim krajevima. Takvih je situacija sve više i pretvorile su se u neizrečenu politiku o čijim posljedicama treba raspraviti javno.

Najočtije oklijevanje Obame vidljivo je u Afganistanu. Mučna višemjesečna revizija politika koja je dovela do pobunjeničkih napada među saveznicima je ostavila dojam nesigurnosti. Na kraju smo dobili nešto što mnogi nazivaju planom u stilu Groucha Marxa i njegove: “Pozdrav, kidam!”, koji će zasigurno trebati pojačati na vrijeme s obzirom da će 2012. godine krenuti izborna kampanja. Čak je i na Bliskom istoku domaća politika zatrla odvažnost i dovela do dvosmislene i već viđene paralize. Obami očito nedostaje ključni politički gen. Inteligentan je, znatiželjan i veoma nadaren, no često se distancira od drugih, a za to je znakovito što nakrivi glavu dok govori. Zaboravlja onu suptilnu gestikulaciju koju ljudi pamte, koja ih spaja i koja stvara dvostranački konsenzus o kojemu je govorio prije izbora. Evo savjeta za rad u sljedeće dvije godine: gospodine predsjedniče, šaljite zahvalnice i uputite one kratke telefonske pozive koji vam neće oduzeti vrijeme, a značit će mnogo. Možda će izbori na polovici mandata pomoći Obami da se vrati na zadani smjer. Njegovu je kampanju označila odvažnost i samo će mu ona donijeti novi mandat.Mora svoje redove popuniti onima koji djeluju, a ne onima koji misle. Mora se ozbiljno pozabaviti proračunom; na kraju krajeva, Amerikanci znaju kako se vodi dobro kućanstvo. Treba mu inozemna politika koja će odražavati svijet i sve njegove mijene, a ne neotesani Kongres. Povrh svega, ne bi bilo loše da se prisjeti riječi Newsweekova kolumnista Jonathana Altera: “Logika može uvjeriti, no samo osjećaji mogu motivirati.”

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com