Nakon što su desetljećima prepuštale teren privatnim poduzetnicima, kineske tvrtke u državnom vlasništvu vraćaju se u napad. Budući da kineska vlada postaje sve imućnija, počela je ulagati državni novac u tvrtke za koje očekuje da će unaprijediti industrijske temelje i zaposliti veći broj ljudi.

Tvrtke u koje ulaže u državnom su vlasništvu, a mnogi su analitičari nekoć procjenjivali da će te tvrtke s vremenom propasti pod udarom konkurencije iz privatnog sektora. Danas se analitičari pitaju namjerava li Kina, koja sebe naziva socijalističkom državom iako je na Zapadu često smatraju brutalno kapitalističkom, zapravo učvrstiti kontrolu vlade nad pojedinim dijelovima gospodarstva. Razlika je danas bitnija nego što je nekoć bila. Kina je premašila Japan i ove godine postala drugo najsnažnije gospodarstvo na svijetu, a njezin model razvoja kojim upravlja država jako je zainteresirao siromašne zemlje. Nekoć je kineski državni vrh želio učiti od SAD-a, no tijekom financijske krize učvrstila se njihova vjera u vlastiti etatistički pristup upravljanju gospodarstvom, u kojem privatni kapitalizam igra sporednu ulogu. “Prednosti socijalističkog sustava jesu u tome što možemo učinkovito donositi odluke, uspješno organizirati poslovanje i usmjeriti sredstva u važne pothvate”, izjavio je premijer Jiabao Wen u svojem obraćanju javnosti u ožujku. Premijer Wen i predsjednik Jintao Hu ne prilagođavaju se interesima stranih ulagača i kineskoga privatnog sektora kao što su to činile prethodne generacije državnih vođa koji su uveli gospodarske reforme. Žele učvrstiti utjecaj i gospodarsku moć državnih tvrtki i održati ih na vrhu prehrambenog lanca. “Kina je oduvijek imala opsežnu industrijsku politiku. No nekoliko se godina činilo da odustaje od aktivne intervencionističke industrijske politike i okreće se neintervencionističkom pristupu”, izjavio je Victor Shih, stručnjak za političke znanosti sa Sveučilišta Northwestern u Illinoisu. Shih i drugi analitičari vjeruju da se reforme koje su osamdesetih godina prošlog stoljeća stvorile privatan sektor u Kini te reforme desetak godina poslije kojima su restrukturirani veći dijelovi državnog sektora danas djelomično poništavaju. “Problem je u tome što reforme prvog razdoblja od dvadeset godina, od 1978. do kraja devedesetih godina, nisu zahvatile vladine ovlasti”, kaže Yang Yao, profesor sa Sveučilišta u Pekingu i voditelj kineskog Centra za gospodarska istraživanja. “Nakon što su reforme provedene, vladin utjecaj je počeo rasti jer nije bilo nadzora njezine moći.”

Drugi smatraju da je vlada željela stvoriti energičan državni sektor koji bi bio jači od privatnoga u važnim industrijskim granama iako je bilo situacija kad je državni vrh morao prodati ili zatvoriti državna poduzeća koja su poslovala s gubitkom i crpjela sredstva iz državnog proračuna i banaka. Reakcije koje se javljaju u posljednje vrijeme, kako tvrdi Arthur Kroeber iz tvrtke za analizu gospodarskih kretanja Dragonomics, uglavnom održavaju stav da “se slika stvari približava stvarnom stanju”. Međutim, skeptici tvrde da će iskrivljena slika koja se stvara zbog upletanja vlade do 2020. godine dovesti do smanjenja rasta. Kina, kao i Japan nekoć, ima previše povjerenja u hijerarhijsku gospodarsku strategiju. Upućuju i na sve veći politički i financijski utjecaj kineskih divova u državnom vlasništvu, 129 konglomerata koji su izravno odgovorni središnjoj državnoj vlasti i tisuća malih tvrtki koje su u vlasništvu provincija i gradova. Iako ne postoji kriza u javnom sektoru, većina stručnjaka tvrdi da je velik dio paketa poticaja od 4 trilijuna juana (588 milijardi dolara) koje je vlada uložila u gradnju novih autocesta, željeznice i drugih projekata otišlo u ruke državnih tvrtki. Pojedine tvrtke novac su iskoristile kako bi učvrstile svoju dominaciju na tržištu ili za ulazak na nova tržišta. “U 2009. godini došlo je do širenja uloge vlade u korporativnom sektoru”, izjavio je Yasheng Huang, vodeći analitičar kineskoga kapitalizma na Institutu za tehnologiju u Massachusettsu. “Bave se proizvodnjom jogurta, bave se nekretninama.” Na lokalnoj je razini samo 2009. godine osnovano 8000 državnih investicijskih tvrtki kroz koje se vladin novac ulaže u poslovne i industrijske pothvate, kaže Huang. Dovoljan je samo jedan primjer: privatna kineska tvrtka koja se bavi proizvodnjom automobila Zhejiang Geely Holding Group u ožujku je objavila da će od Forda otkupiti švedski brend Volvo. Većina sredstava za kupnju u iznosu od 1,5 milijardi dolara nije potekla iz skromnog fonda tvrtke Geely, nego od lokalne vlade u sjeveroistočnoj Kini i grada Šangaja. Geely je otad uzvratio istom mjerom te najavio gradnju središnjeg ureda Volva i tvornice u industrijskoj regiji Šangaja.

Različiti su razlozi zašto se država želi više uključiti u poslovni sektor. Za kineski je rast ključan državni nadzor zaliha energije, što znači da će preuzimanjem rudarskog poslovanja u provinciji Shanxi povećati produktivnost, državnoj proizvodnji zajamčiti dovoljnu količinu goriva, a Pekingu dati dodatnu moć u upravljanju cijenama ugljena. No u drugim se područjima država doima kao plaćenik. Državna poduzeća u Kini sebi su prisvojila najbolje aspekte gospodarstva, “pa sad oni jedu meso, a privatnom sektoru ostala je samo juha”, kaže Hua Cai, potpredsjednik organizacije sa sjedištem u provinciji Zheijang koja se bavi gospodarskim pitanjima. Kineski državni vrh u proteklih je godinu dana nastojao spriječiti pretjerano špekuliranje državnih tvrtki na tržištu nekretnina te u bankarskom i drugim sektorima. U svibnju je Državno vijeće izdalo odredbu da se privatnim tvrtkama da veća prilika da sudjeluju u poslovima s vladom, ponajprije što se tiče gradnje cesta, mostova, na području financija i u vojnom sektoru. No slična je regulativa objavljena i prije pet godina, a malo je toga učinjeno. Stručnjake danas muče dva pitanja: koliko će dugo državna kontrola većeg dijela gospodarstva proizvoditi rast te hoće li, ako strategija zakaže, Kina moći uvesti novu strategiju?

Michael Wines; Bibo Li pridonijela izvještaju