Prije nekoliko desetljeća moderna medicina umalo je poništila značenje sintagme živčani slom. Taj se izraz koristio toliko često da je postao gotovo beznačajan te jedan od sinonima za doba koje nije bilo spremno otvoreno govoriti o mentalnim oboljenjima.

No baš poput upornog virusa, i ta je fraza mutirala. Posljednjih godina psihijatri diljem Europe postavljaju dijagnozu “sindrom pregorenosti”, a jedan od simptoma je “vitalna iscrpljenost”. Upravo je to najnoviji termin za istu onu vrstu emocionalnoga kolapsa koji muči čovječanstvo već jako dugo, katkad proizlazi iz ozbiljnih mentalnih poteškoća te češće iz blagih oblika oboljenja. Početkom 20. stoljeća mnogi su to nazivali slomom, što je naziv koji je koristio i Francis Scott Fitzgerald u svojoj istoimenoj zbirci eseja iz 1936. godine, u kojoj je opisao vlastiti slom. Prije toga postojala je neurastenija, iznimno rašireno, a istodobno nedefinirano živčano oboljenje. A opet, povjesničari medicine smatraju da će zbog svestranosti i opisne snage biti teško nadmašiti “živčani slom”. Skovan oko 1900. godine, izraz se najčešće koristio sredinom 20. stoljeća te i dalje ima odjeka. Novo istraživanje pokazuje da je 26 posto ispitanika u nacionalnoj studiji iz 1996. priznalo da su iskusili “neminovni živčani slom”, dok je u istom istraživanju iz 1957. godine taj postotak iznosio 19. “Živčani slom jedan je od onih otpornih starih termina, baš kao i melankolija te bolest živaca, koje zapravo nismo nadvladali premda zvuče starinski”, napisao nam je u eporuci povjesničar Edward Shorter. Većina liječnika smatra da je taj izraz neprecizan, pseudoznanstveni i da često zna zavarati. No neki stručnjaci smatraju da je upravo zbog tih obilježja on i izdržao tako dugo u popularnoj kulturi. “Imao je pravu mjeru medicinske vjerodostojnosti da bi bio koristan, no njegova uporaba nije ovisila o validaciji liječničke struke”, izjavio je Peter N. Stearns, povjesničar pri sveučilištu George Mason u blizini Washingtona.

Pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća živčani slom nije bio mala stvar. Suvremeni psihijatri slažu se da se najčešće pod tim mislilo na epizodu ozbiljne depresije ili psihoze. Zbog neodređenosti ove fraze bilo je nemoguće istražiti dominaciju nekoga određenog problema: tu se moglo misliti na bilo što, od depresije preko manije do pijanstva. A zbog umanjivanja važnosti tih detalja ljudi su se pitali nisu li sami u svojoj nevolji. Međutim, upravo je ta ista nepreciznost omogućila govornicima da kontroliraju značenje. Neodređenost čuva privatnost. Shorter dodaje kako pridjev “živčani” daje naslutiti da je uzrok nešto fizičko izvan kontrole pojedinca. “Ljudi su prihvaćali pojam živčanog sloma često jer je konstruiran kao kategorija rješivog bez stručne pomoći”, zaključak je studije koju su 2000. godine proveli Stearns, Megan Barke i Rebecca Fribush. Popularnost ovog izraza, nastavlja zaključak, otkriva “dugotrajnu potrebu da se distancira od isključivo profesionalnih dijagnoza i tretmana”. A onda, sedmadesetih godina, psihijatrijski lijekovi postali su mnogobrojniji i dostupniji te su liječnici napali ideju da ljudi mogu sami izliječiti slomove. Tako je i “živčani slom” izblijedio. Ista sudbina možda će pogoditi i “sindrom pregorenosti”. Ili možda neće.

Benedict Carey