Spajanje zagrebačkih bolnica koje je najavila Vlada u sklopu reforme zdravstva na prvi pogled ima smisla i po pitanju racionalizacije poslovanja i podizanja kvalitete usluge. Međutim, osim što je i sam pun nejasnoća, projekt koji obuhvaća isključivo Zagreb je polovičan i teško se oteti dojmu da je to tako učinjeno zbog straha od gubitka političkih poena u županijama.

Za početak, nije jasno kako Vlada misli spojiti ustanove nad kojima nema osnivačka prava bez zakonskih preinaka, pa čak i bez konsenzusa, kako je to kazao ministar Milinović prilikom predstavljanja projekta. Od petnaest bolnica koje se spajaju, osam ih je u vlasništvu Grada Zagreba. Predlagač je, doduše, pazio da ne spaja kruške s jabukama, odnosno dvije ustanove s različitim vlasništvom, no najava da će strukturne promjene biti provedene i bez suglasnosti, ili bar pozitivnog mišljenja, najblaže rečeno je bahata. Zanimljivo je da se nitko iz Grada u zadnja dva dana na tu temu nije oglasio u javnosti. Nadalje, dupliranje opreme, usluga i kadrova u ustanovama koje su u susjednim objektima sigurno je problem koji se spajanjem teoretski može riješiti. Pitanje je, međutim, s kakvom se učinkovitošću može upravljati velikim bolničkim sustavima, pogotovo ako se uzme u obzir inercija koja vlada u njihovim dijelovima, uska specijalizacija pojedinih klinika, ali i kvaliteta upravljačkih kadrova. Upravna vijeća i ravnatelji bolnica biraju se po političkom ključu, ulaganje u njihove upravljačke sposobnosti je slabo, a stupanj zaostalosti u funkcioniranju bolnica izludio bi i najbolje menadžere, kad bi ih bilo. Ako se bolnice dosad nisu mogle restrukturirati i postati učinkovitije, a njihovo poslovanje kontrolirati i uskladiti, što garantira da će spajanje u navedenim uvjetima biti učinkovito? Istodobno, radi se o tektonskom poremećaju koji bi mogao izazvati totalni kaos i izazvati upravo suprotan efekt na duge staze. S pitanjem vlasništva i osnivačkih prava u novoj mreži bolnica Vlada će se susresti i kad na red dođe mreža općih županijskih bolnica, ako uopće dođe na red. Milinović kaže da je Zagreb prvi jer se radi o najvećim iznosima uštede, zanemarivši da se ipak radi o najučinkovitijem dijelu sustava. Opće bolnice još se razmatraju. Nakon dvije i pol godine mandata teško da se ministar nije stigao informirati o situaciji u Našicama, Novoj Gradiški ili Gospiću kojim je ravnao. Lako je spojiti Rebro i Jordanovac, pitanje je kako to izvesti u županijama u kojima se lome mnogi stranački interesi, pa i gube glasovi. To je izazov koji još nijedna Vlada nije prihvatila.