Među obveznim mirovinskim fondovima postoji jak interes za ulazak u vlasničku strukturu Hrvatske poštanske banke, izjavio je prije nekoliko dana Borislav Škegro, član kvarteta premijerkinih ekonomskih savjetnika i koautor njezina gospodarskog programa.

Osobno će, kaže, takvu ideju zdušno podržati, podsjećajući da u Hrvatskoj danas imamo legitiman i značajan domaći kapital koji može uspješno sudjelovati u procesima privatizacije i dokapitalizacijama. To zapravo sugerira i širi okvir mogućeg participiranja domaćih institucionalnih investitora u tim procesima, a na tom su tragu i informacije o tome da su tim poslom četiri čelnika mirovinskih fondova već bila u posjetu premijerki Kosor u Banskim dvorima, ali i da to nije ostao i jedini susret s predstavnicima vlasti. Kako doznajemo od sudionika tih razgovora, mirovinski su fondovi iskazali (zasad, doduše, načelnu) zainteresiranost za ulazak u vlasništvo još nekoliko tvrtki. Uz Podravku u kojoj već participiraju, ‘na stol’ za razmatranje raznih modela ulaganja su, primjerice, servirali i Hrvatsku elektroprivredu, Croatia osiguranje, ACI, Hrvatske autoceste. Jasno je da priča izlazi iz okvira planova rješavanja udjela u tvrtkama u kojima država ima manje od 25 posto udjela. S obzirom na različite pozicije navedenih tvrtki i horizont moguće realizacije je šarolik, a su u opticaju i različiti modeli ulaganja. Zbog potrebe za dodatnim kapitalom najzrelija je dokapitalizacija Hrvatske poštanske banke, jer dosadašnje operacije nisu osigurale dugoročniju kapitalnu podršku za ambicioznije planove banke. HPB je ujedno i primjer model-transakcije koji u drugoj fazi podrazumijeva ili javnu ponudu dionica ili prodaju strateškom partneru. U situaciji kad su neke druge opcije sugerirale da sad nije najsretniji trenutak (EBRD je navodno nudio knjigovodstvenu vrijednost) čini se i logičnijim da se barem u prvom koraku dokapitalizacija ponudi domaćim investitorima. Mirovinski fondovi su, kako kaže Škegro, “najbolji primjer narodnog kapitalizma” koji, među ostalim, ipak podrazumijeva tržišnije ponašanje tvrtki i pozitivne pritiske na poboljšanje standarda korporativnog upravljanja. Ta vrsta utjecaja zasigurno bi mogla biti jedan od argumenata i za puštanje institucionalnih investitora u (manjinsko) vlasništvo HEP-a. No, elektroprivreda, ali i još neke od spomenutih meta mirovinaca, zasad se čine prilično nerazrađene priče ali HEP je mirovincima zapravo i zanimljiviji od banke, kaže jedan od fond menadžera.

“Zasad općenito nema baš detaljnih planova”, kaže i Željko Perić, najnoviji član premijerkina savjetničkog tima, ističući kako će se tek nakon njihove izrade jasnije vidjeti načini angažiranja institucionalnih investitora u pojedinim pričama. Jer, kaže, nekim tvrtkama nisu nužni strateški partneri, a nekima su oni potrebni zbog tržišta ili tehnologije. No, niti kod takvih se ne isključuje privremeno angažiranje mirovinskih fondova. Jednako kao što mirovinski fondovi i u planu prodaje državnih udjela manjih od 25 posto mogu prepoznati ulagački interes i mimo, primjerice, HT-a koji bi državi (za 3,5 posto udjela) mogao donijeti 700-800 milijuna kuna. Perić vjeruje da bi od prodaje manjinskih udjela država realno mogla računati na 1,5 do 2 milijarde. Premda su mirovinski fondovi zasad ipak više načelno iznijeli područja svog interesa, njihov ulagački potencijal nedvojbeno je velik. Pri postojećoj stopi izdvajanja doprinosa u njih se godišnje slije oko 4,5 milijardi kuna svježeg novca. Kad se dodaju zalihe likvidnosti odnosno kad se priljevu novih doprinosa pribroje kamate, dividende i isplate po dospijećima uložene imovine, dolazi se do približno čak milijardu eura godišnjeg potencijala investiranje i reinvestiranje. Dakako, dio toga opet se vraća u državne obveznice, no i pola milijarde eura, na koliko bi se mogao procijeniti rasploživi kapital za ulaganja u gospodarstvo golem je novac. Njega je u godinama do ulaska u EU i daljnje liberalizacije ulaganja svakako uputno u većoj mjeri usmjeriti upravo u gospodarstvo.