Političke stranke razvijenijih zemalja obično kreću u izbornu kamapnju s kratkim programom u kojem najavljuju promjene u poreznoj politici, obrazovanju, zdravstvu i drugim područjima važnim za funkcioniranje društva. Od kraja 90-ih u Hrvatskoj se uvriježila praksa da sve stranke koje drže do sebe moraju imati vlastiti ekonomski program koji obiluje brojkama i detaljima iz svih sfera ekonomije. Profesor Ljubor Jurčić, predsjednik SDP-ova Savjeta za gospodarstvo i razvitak, otišao je i korak dalje. Za predstojeće izbore on priprema strategiju ekonomskog razvoja. Za Poslovni dnevnik profesor Jurčić govori o svojim motivima i pojašnjava sadržaj same strategije.

Zašto su naše političke stranke sklone izradi ekonomskih programa i strategija. Što je Vas na to ponukalo?– U zapadnim ekonomijama tržište funkcionira na visokoj razini. Gospodarstvo je više-manje organizirano, ono je došlo u stadij adaptibilnog organizma u kojem ekonomski sustav ima mehanizm samoodržanja. Manje razvijene ekonomije kao što je Hrvatska još nisu postigle zadovoljavajući nivo organizacije i daleko su od adaptibilnih sustava. Zbog toga u ovoj fazi razvoja treba uložiti dodatne snage u organizaciju gospodarskog sustava.

Koliko je tu važan profil naših stranaka koje barem prije izbora vjeruju da mogu promijeniti svijet?
– Dominantno. U tome i jest problem. Svaka Vlada koja dođe ponaša se kao da Hrvatska počinje s njom i misli da će napraviti drukčiju Hrvatsku. To nije moguće i govori o nerazumijevanju stvari. Razvoj svake države dominantno je određen raspoloživim resursima i njihovom kvalitetom. U razvijenim zemljama strategija zemlje je jedinstvena, a stranke samo određuju dinamiku i redoslijed ciljeva.

Je li SDP prihvatio strategiju koju ste prezentirali posljednjih tjedana?
– Strategija je u fazi rasprave i testiranja unutar stranke i javno. Kao predsjednik SDP-ova Savjeta za gospodarstvo i razvitak pokušao sam izraditi sliku hrvatskoga gospodarstva, specifikaciju hrvatskih proizvodnih i društvenih resursa i kako ih optimalno organizirati. Dokument se sastoji od triju stranica, definirani su ciljevi te način na koji će se ostvariti. Taj okvirni dokument tek treba razraditi u strategiju i za to će trebati godinu dana koliko preostaje do izbora.

Postoji li mogućnost da Ivica Račan ipak odbaci tu strategiju?
– Svakako postoji. Ali, postoji i očekivanje da SDP sebe reorganizira tako da bude osposobljen iznijeti jednu takvu strategiju.

Naziv stretegije malo je neobičan, 4×4. Vjerujete li da funkcionira ta matematika: četiri regije, četiri industrije, četiri poduzeća? Imate li možda neke uzore?
– Ne postoji uzor 4×4. Naziv je više promotivnog karaktera. Stručna ekonomska objašnjenja najčešće nisu šire prihvaćena što je i normalno. Naš je cilj osigurati stabilan razvoj regija i industrija za koje postoje resursi. U svakoj regiji treba biti minimalno četiri djelatnosti, ali to ne znači da ih ne može biti i 15. Danas imamo resurse koji su nezaposleni, ali ne zato što su nesposobni ili nekvalitetni, već zato što im nedostaje neki element u reprodukcijskom lancu da bi kompletirali proizvod. Zadatak je države stvoriti infrastrukturu koja će osigurati pribavljanje nedostajućeg faktora.

Za Dalmaciju ste predvidjeli brodogradnju, turizam, poljoprivredu i elektroindustriju. Što je tu novo?
– Na prvi pogled ispast će da nema ništa novo. Pitanje je zašto te industrije sada nisu efikasne. Izdvajanjem iz Jugoslavije dio proizvodnog lanca ostao je izvan Hrvatske. Vjerovalo se da će samo tržište sve riješiti. Država se uključivala na najlošiji način, pokrivanjem gubitaka. Naš cilj nije pokrivanje gubitaka, nego financiranje uvjeta koji će podići efikasnost ovih djelatnosti za koje već postoje osnovni proizvodni resursi.

Ako se europska brodogradnja teško održava na globalnom tržištu, na čemu temljite očekivanja da će Hrvatska u tome uspjeti?
– Europa je počela napuštati brodogradnju krajem 60-ih godina jer dodana vrijednost u brodogradnji nije prelazila 10.000 dolara po glavi stanovnika, a njezin je cilj bio 30.000 dolara po glavi stanovnika, pa je stvarala lokacijske uvjete, fizičku i institucionalnu infrastrukturu za proizvodnju aviona. Airbas je nastao u Europi upravo zahvaljujući industrijskoj politici EU koja je oslobodila resurse iz brodogradnje da bi ih aktivirala u industrijama koje imaju veću dodanu vrijednost.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

softverska platforma

70 % organizacija imalo je sigurnosni incident zbog ispisa – što rade pogrešno

Nije li alociranje sredstava iz manje u više produktivne djelatnosti jedan od najvažijih postulata ekonomije? Mi kao da smo zarobljeni u brodogradnji i tekstilu?
– Strategija ima kratki i dugi rok. U kratkom roku možete zaposliti radnu snagu u onim djelatnostima za koje su školovani, u čemu imaju iskustvo i u djelatnostima za koje je izgrađena infrastruktura. Danas imamo tekstilnog radnika koji zna raditi tekstil, drvnog radnika koji zna raditi s drvom…

Zar ne bi bilo isplativije da se radnici prilagode potrebama tržišta, nego da se industrije prilagođavaju radnicima?
– Kako ćete zaposliti 350.000 ljudi koji nemaju obrazovanje, znanje ili iskustvo u drugim djelatnostima? Kada bi se industrije koje imamo u potpunosti zaposlile, imali bismo BDP od 12.000 do 15.000 dolara po glavi stanovnika.

Tko će sagraditi tvornicu tekstila za našu tekstilnu radnu sangu?
– Tekstilni proizvod se sastoji od dizajna, materijala, brenda, pripreme proizvodnje, proizvodnje, distribucije, marketina, financija, menadžmenta itd. Hrvatska tekstilna industrija ima uglavnom samo jednu funkciju, a to je proizvodnja. U tome nema šansu jer ima golemu konkurenciju u Kini. Ono što država može napraviti jest da svojim fondovima, agencijama i institutima pomogne kreirati više faze proizvodnje.

Države koje imaju dobro izgrađenu infrastrukturu o kojoj govorite u te su svrhe godišnje ulagale i po nekoliko postotaka BDP-a? S kolikim sredstvima računate?
– Prije izbora imat ćemo specifikaciju projekata po industrijama i regijama i na temelju toga napravit će se struktura proračuna i dodatno “financijska politika”. U nekim industrijama već imamo više od 80 posto elementa za određeni proizvod tako da ta investicija ne treba biti tako velika.

Da u budućoj Vladi dobijete mjesto potpredsjendika Vlade i želite primjeniti svoju strategiju, što biste napravili? Od čega biste krenuli?
– Od restrukturiranja državne uprave jer ona mora biti osposobljena za provođenje strategije. Osnovale bi se agencije s nekoliko zaposlenih koje bi bile umrežene s onima koje se bave specifičnim industrijama, s fakultetima, institutima, poduzećima, stranim konzultantima i dr. Postojeće odjele Ministarstva gospodarstva, primjerice, pretvorio bih u agencije koje bi obavljale točno specificirane poslove. Jedna bi bila zadužena za energetiku, druga za trgovinu, treće za pojedine industrije itd.

Ako odjeli postanu agencije, u čemu je bitna razlika?
– Kada osnivate novu instituciju, imate i mogućnost zapošljavanja novih ljudi. Kadrovski bi se ojačale, zaposleni bi bili bolje plaćeni i to prema rezultatima svoga rada.

Dakle, cijela se priča svodi na javnu upravu, odnosno ljude. Nije li to poanta i Vladine strategije prema kojoj ste bili dosta kritični?
– Razlika je u pristupu. Naša strategija polazi od raspoloživih resursa, definiranih ciljeva, potrebnih sredstava i na osnovi toga organizira državnu upravu koja može provoditi politiku i ostvarivati ciljeve. U ciljevima dviju strategija nema veće razlike. Ali, Vladina strategija nije operativni i strateški program, već samo okvir. Razlika je i u tome što Vladina strategija zagovara liberalne principe i otvorenost ekonomije, što je dijelom u suprotnosti s jačanjem nacionalne ekonomije.

Štitimo radnike, ne neradnike

Zašto tako malo očekujete od hrvatskih građana, ne mogu samo čekati da im država nađe posao?
Država je zadužena da stvori infrastrukturu i uvjete. S postojećom infrastrukturom nemamo nikakve izglede doći do 15.000 dolara po glavni stanovnika. Za ostvarivanje tog cilja glavni faktor je čovjek: sit, zdrav i obrazovan. Pokušat ćemo postići dogovor sa sindikatima da svakih četiri do šest godina niže obrazovani i oni sa srednijom školom moraju ići na dokvalifikaciju. To je prosječno vrijeme tehnoloških promjena. Država će im to dijelom financirati. Država radnicima neće tražiti posao, ali zadatak države je izgradnja uvjeta za stvaranje radnih mjesta. Politika treba biti jasna i prema radnicima i prema neradnicima. Zaštita radnika je prioritet, ali zaštita neradnika nije. To bi moglo otići u drugu krajnost, da se država previše miješa u izbor pojedinca. Država nikoga ne tjera na obrazovanje, samo stvara mogućnosti. Oni koji žele mogu se i danas samostalno usavršavati, ali takvih je malo. Na to bi se odlučilo više ljudi da su stvoreni uvjeti za tako nešto.

Vlastitu vodu ne želimo kupovati od stranaca

Vladinoj strategiji prigovarate preveliku otvorenost. Kako se u današnjem svijetu uopće može zatvoriti?
Treba se otvarati u mjeri u kojoj ste za to spremni. U Hrvatskoj postoji 16.000 kubnih metara pitke vode po glavi stanovnika, a u EU ispod 4000. Otvorenost bi značila da svatko može doći i kupiti hrvatsku vodu, pa se može dogoditi da za 15 godina kupujemo vlastitu vodu od stranaca. Ti prirodni resursi moraju biti zaštićeni i služiti isključivo razvoju vlastitog društva. Drugi je primjer kretanje kapitala. EU traži promjenu propisa prema kojem hrvatski mirovinskih fondovi imaju ograničenje ulaganja u inozemstvo. Ti fondovi raspolažu s oko 15 milijardi kuna i kada bi se skinula zabrana, najmanje bi 12 milijardi kuna otišlu izvan Hrvatske. Tu zabranu treba skinuti tek kada se steknu uvjeti da se u istoj mjeri ulaže u Hrvatsku.