Koncepcija da “mreža državnih stručnjaka” određuje što će se i gdje u gospodarstvu razvijati, osobno mi izgleda zastrašujuća. Ne vjerujem da itko ima taj koncept osim Sjeverne Koreje i neshvatljivo mi je da se o tome kod nas ozbiljno raspravlja.[smiley3]

SAD ima kako ti to zoves drzavne strucnjake koji se brinu da se nacionalan strategija zaista izvrsava. Mislim da Jurcic jasno kaze da se ti strucnjaci ne bi mjesali u to kako firme rade, nego bi im omogucili jednu brzu i modernu javnu upravu kao njihov servis, te bi ih isto tako usmjervali prema nekim zadanim principima nacionalne strategije. Znaci ako nacionalna strategija kaze da moramo u 5-10 godina udvostruciti broj visokokvalificiranih inzenjera…onda ce ti drzavni strucnjaci pokusati spojiti fakultete, firme, sindikate, i prvo kroz razgovor pokusati naci najbolje rjesenja kako to ostvariti. Nijedna firma nema resurse ni volje ni vremena da se brine o nacionalnoj strategiji. Svaka firma je mali kotacic u velikom mozaiku. Drzava ipak ima veliku ulogu u nacionalnom gospodarstvu, a americka vlada ima puno vecu ulogu nego bilo koja druga. Usmjeravnje kompanija ka “internet revoluciji” je bilo djelom velika zasluga drzave, a ne kapitala. Da kapital uvijek odlucuje, ko zna da bi Boeing i Airbus uopce postojali. Airbus sigurno ne bi. Ravijene drzave danas usmjeravaju na razne nacina firme ka novim tehnologijama….Razne americke drzave – odnosno njihovi cinovnici – pokusavaju raznim nacinima privuci “life science” ili “bio tech” kompanije u svoje regije. Jer znaju da je bolje pogodovati razvoju takvim kompanija nego nekoj drugoj manje profitabilnoj i ekoloski neprihvatljivoj grani. Znaci kapital ima svoju ulogu, ali i drzava ima svoju, i to trega koordinirati. Ovo o cemu Jurcic govori nema nikakve veze sa Sjevernom Korejom, ali ima veze sa Zapadom.

Ja ne bih nikako miješao kruške i jabuke, ovo o čemu govorite stvarno nema veze s Jurčićevom strategijom: SAD su općenito baš najizrazitiji primjer liberalne ekonomije gdje se teži minimalnom izravnom utjecaju države na privatni sektor.

To o čemu govorite jest utjecaj na razvijanje infrastrukture – odlučivanje o razvoju odgovarajuće obrazovne strukture i jest nešto što bi trebala raditi država, a ne “smišljati” kako Dalmacija treba razvijati elektro-industriju, a Slavonija poljoprivredu.

Čak i Njemačka, koja je znatno “socijalnija” od SAD daje poslodavcima i sindikatima arbitražno tijelo tek kad su se oni sami dogovorili da im takvo neutralno tijelo treba – znači država se ne nameće u uspostavljanju tih odnosa.

S druge strane, u SAD sa svojom tradicijom sklonosti k privatnom sektoru gotovo i nema “kadrova” koji nisu stasali radeći neki privatni posao.

Tko bi bili naši stručnjaci “u mreži državnih agencija”? Sa sigurnošću bi mogao reći da kada bi se ljudima s jakim iskustvom u privatnom sektoru dopustilo da utječu na kreiranje politike, oni bi rastjerali postojeće okoštale birokrate koji ne znaju ništa ni o čemu. Ako bi pak država pod staklenim zvonom odgajala kadrove za te agencije (za čim pokazuju sklonost oba suvremena dominantna “režima”), onda bismo imali ekipu koja će utabati siguran put k Sjevernoj Koreji.

Ova strategija je čisti populizam. Zamislite da su svi ovi novci koji su ulupani u neperspektivne grane kao brodogradnja potrošeni za nešto gdje bi Hrvatska mogla imati perspektivu. Nikada nećemo konkurirati zemljama s jeftinom radnom snagom u vrsti brodogradnje kakvu mi imamo.

to je dobar izraz “vrsta brodogranje koju mi imamo”.

mislim da je brodogradnja i potrebna i korisna, ali je problem baš s ovom koju mi imamo: tolerira se izbjegavanje restrukturiranja i zapravo honorira nerad po brodogradilištima, tako da je stvarno novac uložen u brodogradnju uglavnom bačen, tj. propao.

isitna je da brodogradnja može u velikoj mjeri nositi razvijenost, ima veliki multiplikativni faktor, ali je isto tako istina da je ono što poreznici obveznici ulažu, a da nitko ne polaže odgovornost za rezultat – straćeno bogatstvo.

Brodogradnja je korisna ako je rentabilna, a kod nas se pokazalo da je odlična tvornica za pranje novca. Restruktuirat se može samo pravi rad, tako da opet ostaje sektor organizacije u brodogradilištima, povezan sa vladom, naravno, jer drugčije to ne bi moglo ni funkcionirati. Bit je da brodogradilišta “potroše” više novca nego što su ukupne plaće svih uposlenika u tom sektoru, znači, zaključak je jednostavan. Treba im dati novca za plaće, ali pod uvjetom da ništa ne rade.