Bill Clinton je 1996. slavno objavio da je “doba velike vlade završeno”. Tome je mogao dodati da je završeno i doba velikih kompanija. Organizacija koja je dugo vremena definirala kapitalizam bila je u povlačenju pred neprijateljskim preuzimanjima, vlastitim dioničarima i poduzetnicima.

Neke velike kompanije su se ugasile, dok su druge preživjele uz velika otpuštanja. Postojalo je opće mišljenje da budućnost leži u novim poduzetničkim kompanijama poput Yahooa. Udio BDP-a koji su ostvarivale velike industrijske kompanije između 1974. i 1998. pao je sa 36 na 17 posto. Danas se ravnoteža možda ponovno mijenja. Dio odgovornosti leži na financijskoj krizi. Mnoge male kompanije ovisile su o poharanim tržištima poduzetničkoga kapitala pa su države spašavale kompanije za koje su smatrale da su prevelike da bi propale. Recesija je pogubna za manje i slabije povezane kompanije. Ali postoje i drugi razlozi. Naravno da su se pojedine velike kompanije održale na tržištu, uglavnom one koje nikada nisu prestale s inovacijama. Isto tako nisu sva nova mala poduzeća bila uspješna unatoč povoljnom tržištu. Naglom razvoju poduzetništva pomogle su dvije stvari. Deregulacija je otvorila zaštićena tržišta i neki nacionalni šampioni su razdijeljeni, dok su drugi izgubili utrku sa snalažljivijim pridošlicama. I naravno, pojava osobnih računala u sedamdesetima i interneta u devedesetima dovela je do cijelog niza uspješnih novih kompanija. Mnoge današnje najdinamičnije industrije otvorenije su za velike kompanije nego IT industrija. U korist veličine ravnotežu mijenjaju dva događaja. Postoji sve veća svijest o raznim rizicima koji idu uz “outsourcing” i surađivanje s kooperantima. Osim toga počele su se pojavljivati kompanije koje su otkrile kako mogu biti i velike i poduzetničke. Takvi divovi sve uspješnije minimiziraju cijenu veličine, dok koriste njezine dobre strane. Najuspješniji ekonomski ekosustavi sadrže i velike i male kompanije. Povratak divova mogao bi biti blagoslov za svjetsku ekonomiju, ali samo ako biznismeni i političari izbjegnu određene zamke. Poduzeća ne bi trebala pokušavati rasti pod svaku cijenu, posebno ako to znači ulazak u mnogo nepovezanih područja. Model konglomerata je možda privlačan u trenutku kada je teško doći do gotovine, ali taj trenutak neće trajati. Najuspješnije velike kompanije uglavnom se fokusiraju na svoje temeljno poslovanje. Političari bi se trebali oduprijeti instinktivnoj sumnjičavosti prema velikim kompanijama i izbjeći staru pogrešku favoriziranja nacionalnih šampiona. Dovoljno je loše to što su vlade upotrijebile svoja sredstva za pomaganje kompanijama koje propadaju, još bi bilo gore kada bi se vratile biranju tržišnih pobjednika.