Poslovni.hr slavi 20.rođendan
EN DE

Zašto Slovenci misle da je Jadran njihovo more

Autor: Poslovni.hr
25. kolovoz 2009. u 22:00
Podijeli članak —

Slovenci smatraju da na hrvatskoj obali imaju više prava nego njemački ili češki turisti jer su je pomagali izgraditi prema socijalističkom i jugoslavenskom načelu ‘sve je naše’

Slovenija je izrazito lijepa zemlja, ništa manje ljepša od Hrvatske, no za razliku od Hrvatske koja se suočava s brojnim problemima, naročito u gospodarstvu, Slovenija ima doista velik problem – da u njoj žive Slovenci. To su vrlo čudnovati ljudi. Vjerujte. Poznajem ih već 31 godinu i dobro znam o čemu govorim. S obzirom na to da ih – barem u ljetnim mjesecima – i vi susrećete na jadranskoj obali, vjerojatno znate o čemu govorim? I tako dolazimo do očitog paradoksa: brojni Slovenci su konstantno protiv Hrvatske, koče ih u pristupu u EU te se odobravajuće smješkaju glupim izjavama Slovenske nacionalne stranke (SNS). A kada temperature narastu, te se potrebno ohladiti, Slovenci i te kako rado skoknu do hrvatske obale. Čudno, zar ne? A možda i nije.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Lažno bratstvo i jedinstvo
Prema Londonskom memorandumu 1954. Titova Jugoslavija je dobila Istru, a Slovenija je izgubila tršćansku rivijeru koja se može uspoređivati samo s opatijskom. Što se je dakle dogodilo sa Slovencima? Oni su odjedanput ostali zatvoreni u Tršćanskom zaljevu sa samo 47,6 km morske obale i bilo je samo pitanje vremena kada će početi tražiti alternativnu obalu. Tako su šezdesetih i sedamdesetih godina te do sredine osamdesetih započeli masovno “kolonizirati” Istru, a nešto malo i Kvarner i Dalmaciju. To nije bilo ništa neobično jer se za vrijeme socijalističke Jugoslavije pored lažnog bratstva i jedinstva istovremeno gradila i ideja o tome da je sve “naše”, a zapravo je jugoslavenski socijalizam bio najuspješniji i najneposredniji upravo u Sloveniji. Ideja “sve je naše” putovala je iz Slovenije u kontekstu tisuće sindikalnih domova, odmarališta, baraka i prikolica na plavoj jadranskoj obali – da, na našoj najljepšoj obali, i ni povijesna godina 1991., koja je Sloveniji donijela osamostaljenje, nakon čega je uskoro uslijedilo i osamostaljenje Hrvatske, nije uspjela prekinuti taj mit. Mitovi se doista temelje na činjenicama, ali su ujedno i pobjeda lakovjernosti nad dokazima. Kao što imamo jasne činjenice i dokaze da je Josip Broz Tito bio monstrum, objektivno i subjektivno odgovoran za brojne zločine komunističke revolucije, tako se, barem u Sloveniji ne možemo riješiti pozitivnog mita koji tog čovjeka diže gotovo u božanstvo. Navodno je Tito, kada se je dijelilo Jadransko more, čak osobno posredovao kod Edvarda Kardelja te se zauzeo da i Slovenci moraju dobiti malo mora. I zatim su ga stvarno dobili. Malo. Ali znate kako je: daj nekomu prst i on će ti odmah uzeti cijelu ruku. Glavni spor između Slovenije i Hrvatske danas i dalje predstavlja neodređena granica između dviju država: glede razgraničenja najbliže sporazumu stigla su sada već obojica pokojnih voditelja dviju država, Ivica Račan i Janez Drnovšek. Valja spomenuti i prijedlog koji je iznio europski zastupnik Jelko Kacin.

Slovenija je izrazito lijepa zemlja, ništa manje ljepša od Hrvatske, no za razliku od Hrvatske koja se suočava s brojnim problemima, naročito u gospodarstvu, Slovenija ima doista velik problem – da u njoj žive Slovenci. To su vrlo čudnovati ljudi. Vjerujte. Poznajem ih već 31 godinu i dobro znam o čemu govorim. S obzirom na to da ih – barem u ljetnim mjesecima – i vi susrećete na jadranskoj obali, vjerojatno znate o čemu govorim? I tako dolazimo do očitog paradoksa: brojni Slovenci su konstantno protiv Hrvatske, koče ih u pristupu u EU te se odobravajuće smješkaju glupim izjavama Slovenske nacionalne stranke (SNS). A kada temperature narastu, te se potrebno ohladiti, Slovenci i te kako rado skoknu do hrvatske obale. Čudno, zar ne? A možda i nije.

Lažno bratstvo i jedinstvo
Prema Londonskom memorandumu 1954. Titova Jugoslavija je dobila Istru, a Slovenija je izgubila tršćansku rivijeru koja se može uspoređivati samo s opatijskom. Što se je dakle dogodilo sa Slovencima? Oni su odjedanput ostali zatvoreni u Tršćanskom zaljevu sa samo 47,6 km morske obale i bilo je samo pitanje vremena kada će početi tražiti alternativnu obalu. Tako su šezdesetih i sedamdesetih godina te do sredine osamdesetih započeli masovno “kolonizirati” Istru, a nešto malo i Kvarner i Dalmaciju. To nije bilo ništa neobično jer se za vrijeme socijalističke Jugoslavije pored lažnog bratstva i jedinstva istovremeno gradila i ideja o tome da je sve “naše”, a zapravo je jugoslavenski socijalizam bio najuspješniji i najneposredniji upravo u Sloveniji. Ideja “sve je naše” putovala je iz Slovenije u kontekstu tisuće sindikalnih domova, odmarališta, baraka i prikolica na plavoj jadranskoj obali – da, na našoj najljepšoj obali, i ni povijesna godina 1991., koja je Sloveniji donijela osamostaljenje, nakon čega je uskoro uslijedilo i osamostaljenje Hrvatske, nije uspjela prekinuti taj mit. Mitovi se doista temelje na činjenicama, ali su ujedno i pobjeda lakovjernosti nad dokazima. Kao što imamo jasne činjenice i dokaze da je Josip Broz Tito bio monstrum, objektivno i subjektivno odgovoran za brojne zločine komunističke revolucije, tako se, barem u Sloveniji ne možemo riješiti pozitivnog mita koji tog čovjeka diže gotovo u božanstvo. Navodno je Tito, kada se je dijelilo Jadransko more, čak osobno posredovao kod Edvarda Kardelja te se zauzeo da i Slovenci moraju dobiti malo mora. I zatim su ga stvarno dobili. Malo. Ali znate kako je: daj nekomu prst i on će ti odmah uzeti cijelu ruku. Glavni spor između Slovenije i Hrvatske danas i dalje predstavlja neodređena granica između dviju država: glede razgraničenja najbliže sporazumu stigla su sada već obojica pokojnih voditelja dviju država, Ivica Račan i Janez Drnovšek. Valja spomenuti i prijedlog koji je iznio europski zastupnik Jelko Kacin.

Njegov se prijedlog temelji na podjeli zone B Slobodnog tršćanskog područja (STO), što bi značilo da bi država na moru dobila onoliko koliko je dobila na kopnu. U skladu s Osimskim sporazumima zona A je pripala Italiji, zona B Jugoslaviji, a kopno te zone razdijelile su Hrvatska i Slovenija – od ukupno 516 km2 zemljišta Slovenija je dobila 47,6 posto, a Hrvatska 52,4 posto; akvatorij te zone obuhvaćao je 786 km2 mora te bi Slovenija tako dobila 374 km2 mora, što znači da bi i na moru dobila svojih 47,6 posto teritorija. Time bi Slovenija sačuvala izlazak na otvoreno more, što je jedina važna stvar koju u sporu između tih država čak i ja priznajem Sloveniji: izlaz na otvoreno more je vrlo važna stvar za slovensko gospodarstvo i umjesto da se Hrvatska veselila britkim najavama bivšeg premijera Ive Sanadera da neće popustiti ni za jedan centimetar, hrvatska bi vlada mogla razmisliti o načinima suradnje između koparske, riječke i tršćanske luke. Imamo na raspolaganju više mogućnosti i kompromisa. Sve što dvije države moraju učiniti jest da smire osjećaje i da umjesto u prošlost počnu gledati u budućnost. Slovenija bi Hrvatskoj mogla u tom kontekstu pomoći, a ne da se prema najbližim susjedima odnosi kao da je riječ o neprijateljskoj državi.

Spašavaju hrvatski turizam
Na kraju, Slovenci su, kao što je rekao hrvatski ministar turizma Damir Bajs, i ove godine pomogli u spašavanju hrvatskog turizma. Nije bilo većih incidenata iako Slovenci vjeruju da na hrvatskoj obali na neki način imaju više prava nego, primjerice, njemački ili češki turisti. Ni to ne začuđuje: Slovenci smatraju da je hrvatska obala na neki način njihova jer su je pomagali izgraditi, da, po načelu “sve je naše”. Vlasnici vikendica pridonosili su za infrastrukturu, komunalni razvoj i tako dalje, ali uglavnom samo na lokalnoj razini – skromno ribarsko selo Karigador u Istri nikada se ne bi tako lijepo razvilo da u njemu nije bilo 85 posto vikendica u vlasništvu bogatih Slovenaca. Tko su dakle bili bogati Slovenci koji su zlatnih socijalističkih godina na hrvatskoj obali masovno gradili odmarališta? Tajkuni? Ne, tada još nije bilo tajkuna. Tko onda? Uglavnom partijski funkcionari i činovnici koji su vjerovali u socijalizam i koji su i danas u duši ljevičari iako s debelim kapitalističkim novčanikom. Njihova djecu su danas pravi tajkuni, a njihove vikendice po Hrvatskoj su zadnji ostaci postojanja socijalizma i Jugoslavije. Svakako ćemo se lakše ujediniti nakon što razbijemo mitove o našoj jadnoj zajedničkoj prošlosti i nakon što prevladamo posljedice u koje su nas gurnuli.

Ana Jud, slovenska novinarka i publicistkinja, autorica je tri knjige: Operacija Direkt, Dosje Rokomavhi i Enron

Autor: Poslovni.hr
25. kolovoz 2009. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close