Koliko smo puta u životu izrekli ili čuli rečenicu da film nije loš, ali da je knjiga bila puno bolja. Obično jest tako, a u mahnitoj potrazi za bilo kakvim sadržajem vrijednim ekraniziranja, producenti su procijenili da autobiografski insajderski prikaz (pokušaja) uspona i (uspjelog) pada engleskog novinara Tobya Younga u New Yorku, preciznije Vanity Fairu, na filmu može funkcionirati najbolje kao romantična komedija.

Kako pogrešno… Na stranu to što je sama romantična komedija posljednjih godina na umoru – jer od svih žanrova, rom-kom je najviše ušao u šprancu, formulu i klišej, pa više u pravilu nije ni komedija, ni romantična, ali esencija Youngove priče miljama je daleko od ikakve romantike. Young je po svojoj prirodi prije svega provokator, koji npr. u redakciju dovodi striptizetu/transvestita na dan kad djelatnici tradicionalno dovode djecu u ured, a u knjizi nimalo ne štedi ni vlastitu bolesnu ambiciju ni bolest svijeta u kojem se pokušava dokazati. Ono što je pak vjerojatno dobro pogođeno je izbor Simona Pegga (“Eksplozivni murjaci“, “Noć glupih mrtvaca“) za ulogu Younga (ovdje prekrštenog u Sidney Young), jednog od tri najveća britanska komičarska izvozna proizvoda u zadnjih desetak godina. Pegg, kao i ostala dvojica iz tog trolista, Ricky Gervais i Steve Coogan, toliko uvjerljivo glumi antipatične, odiozne tipove da će mu malo tko povjerovati da uopće glumi. Nakon, dakle, brojnih psina u domovini, Sydney dobije poziv iz New Yorka od novinarskog doajena-superstara (Jeff Bridges), glavnog urednika (izmišljenog) “Sharps“ magazina, i krene u avanturu života. No ubrzo stvari krenu nizbrdo i za Younga, ali i za njegov filmski profil – naime, malo je nestašni provokator na rubu sociopata, malo ozbiljni novinar-pravednik koji drugima dijeli moralne lekcije, a onda malo ambiciozni gad koji gazi preko leševa, da bi se još otkrilo da je na Oxfordu i Cambridgeu školovani filozof i politolog sa strahovitim pedigreom – otac mu je svjetska intelektualna zvijezda (u stvarnom životu sociolog Michael Young, autor pojma “meritokracija“), a majka poznata kiparica i slikarica. Ima tu još svega, od redakcijskih intriga do uvlačenja celebovima (i obratno, jer “Sharps“ ima težinu), a sve to u videospotovskoj montaži uz previše plesa i gegova koji variraju od nestašnih do nesmiješnih, dok potencijalna ljubavna priča ide u dva pravca – prema prezgodnoj zvijezdi u usponu (Megan Fox) i bistroj kolegici iz redakcije (Kirsten Dunst). Set up, je dakle, potencijalno OK, ali je izvedba ubitačno hollywoodska iako je produkcija britanska i s Hollywoodom ima malo veze.