U Hrvatskoj je izostala snažnija suradnja između javnog i privatnog sektora u općem interesu. Dijelom je to rezultat nedostatka političke potpore projektima javno-privatnog partnerstva, nedovoljne stručnosti javnih službi, nerazvijenosti privatnog sektora te niske razine međusobnog povjerenja, koja je pak nastala jer se JPP pokazao ranjivim na korupciju, konstatirala je Sandra Švaljek, direktorica Ekonomskog instituta u svojoj prezentaciji održanoj na četvrtoj konferenciji Poslovnog dnevnika i Banke u okviru projekta Poslovnog foruma. Kako pokazuju iskustva čak i razvijenih europskih i svjetskih zemalja, JPP se ovisno o modelu i pristupu može pokazati kao loš odabir. Ipak, napominje Švaljek, zemlje EU u posljednje vrijeme javno privatnom partnerstvu daju novu šansu, na što ih je dobrim dijelom zapravo prisilila ekonomska kriza, ali i svijest da su problemi suvremenih ekonomija toliko duboki i složeni da ih ne može riješiti samo privatni ili samo javni sektor.

“Koliko je pozitivnih, toliko i negativnih primjera JPP-a u razvijenim zemljama, do toga da se u dijelu projekata pokazalo da navedena suradnja proizvodi za četvrtinu više troškove nego tradicionalno investiranje. U mnogim projektima uopće se ne vide rezultati JPP-a, no ipak se daje nova šansa, dijelom zbog smanjene količine novca u državnim blagajnama uz istodobno visoke potrebe za ulaganje u infrastrukturu, istraživanje i razvoj, inovativnost. U JPP-u se vidi i mogućnost za debirokratizaciju državne uprave i modernizaciju državne uprave”, pojašnjava Švaljek. Pružanje veće vrijednosti za novac, povećanje odgovornosti javnog sektora, podjela rizika, inovacije u području infrastrukture, te smanjena potreba za zaduživanjem države još su neki od motiva zbog kojih se EU ponovno okreće JPP-u, a navedeni motivi nisu ništa drukčiji ni kad je u pitanju Hrvatska. Švaljek napominje da je Hrvatskoj potreban ne samo novi model rasta već i novi investicijski ciklus, ali i stvaranje mješovitog gospodarstva bez dominacije bilo javnog bilo privatnog sektora. Pritom JPP poprima mnogo šire razmjere od samog modela financiranja te prelazi u političko pitanje, upravo stoga JPP ne smije biti motiviran samo proračunskim deficitom, napominje Švaljek. “Suradnja je neophodna jer su problemi preveliki i potrebna nam je inovativnosti i suradničko upravljanje da bi se ostvario gospodarski rast i riješilo socijalno pitanje, zaključuje šefica Ekonomskog instituta.Panelisti Poslovnog foruma ističu da po uzoru na brojne europske zemlje u novom modelu JPP-a valja promovirati domaće tvrtke. Ivan Tolić, predsjednik uprave TŽV Gredelj tvrdi da je ono što hrvatske tvrtke doživljavaju u EU poražavajuće.”EU je dvolična, od nas traži da se strogo držimo pravila trišnog natjecanja, a u zemljama članicama doživljavamo čisti protekcionizam. Na mnogo međunarodnih natječaja smo pobijedili, ali nismo potpisali ugovor. Italija je čak išla toliko daleko da od tvrtki traži da sve poslove obavljaju u Italiji”, otkriva Tolić.

Kad su u pitanju domaći JPP projekti, Tolić tvrdi da željeznica mora biti visoko na popisu prioriteta jer nikad nije bila na tako niskom stupnju tehničke opremljenosti. Željeznica također može dobiti bespovratna sredstva EU, procjena je da to može biti i 300 milijuna eura. Udio JPP projekata unutar EU varira od zemlje do zemlje, pri čemu primjerice Velika Britanija čak 15 posto ulaganja realizira kroz JPP, Španjolska također ima visok udjel, Danska je tek započela i to s ulaganjem u projekte zaštite okoliša, dok se Njemačka u svom programu oporavka nije obratila za pomoć JPP-u. Darinko Bago, predsjednik Uprave Končara naveo je razloge zbog kojih Njemačka nema mnogo JPP projekata, s kojima se i sam slaže. “Jedan od preduvjeta za ulazak u JPP trebalo bi biti otvaranje novih radnih mjesta, i stoga javno privatnog partnerstva ne bi trebalo biti bez sudjelovanja domaćih tvrtki kad je to moguće. Rezultat suradnje treba biti ili poticanje izvoza, ili supstitucija uvoza ili pak stvaranje nove vrijednosti. Loš primjer u Hrvatskoj je projekt izgradnje vjetroelektrana za koje se oprema uvozi”, kaže Bago. Bago napominje da Hrvatsku neće samo JPP izvući iz krize jer se investicije mogu događati i bez takvog modela.Damir Vanđelić, direktor investicija Adris grupe istaknuo je da je u zemljama u razvoju putem javno privatnog partnerstva do sada realizirano investicija ukupne vrijednosti od 60 do 100 milijardi eura. Čak polovica od toga otpada na investicije u telekom, 20 posto na energetiku. Upravo Adris koji je svoju dobit uložio u domaće projekte iskazao je interes za ulaganje u energetiku, odnosno termoelektranu Plomin 3 koja se nalazi na popisu 30 Vladinih projekata za JPP. Vanđelić upozorava da se odgađanje provedbe projekata JPP-a stvaraju dodatni troškovi zbog brojnih kooperanata koji čekaju da se krene s poslom. Primjerice, samo za optičku infrastrukturu ‘na čekanju’ je oko 3000 radnika, upozorio je Ivica Mudrinić, predsjednik Uprave HT-a.

Problem regulatora

Mudrinić: HT može bez ulaganja, ali poduzetnici ne mogu bez infrastrukture
Zbog činjenice da nije u stanju definirati kakvo gospodarstvo želi razvijati u idućih petnaest godina, a slijedom toga niti artikulirati strategiju razvoja nove optičke mreže Hrvatska je u ozbiljnoj opasnosti da znatno zaostane u sektoru telekomunikacija koji je među najvažnijim na globalnom tržištu, ali i sektoru u kojem je Hrvatska dosad bila među najnaprednijima, upozorio je na okruglom stolu Ivica Mudrinić, predsjednik Uprave Hrvatskog telekoma te predsjednik Nacionalnog vijeća za konkurentnost. Za to da već više od dvije godine koči razvoj projekta dovođenja optičkih kabela do kućanstava Mudrinić izravno optužuje regulatora, Hrvatsku agenciju za poštu i elektroničke komunikacije (HAKOM), a time i državu koja imenuje regulatora. “Naša tvrtka može opstati i bez tog ulaganja, no poduzetnici u Hrvatskoj ostaju bez najvažnije infrastrukture u svom poslovanju ako vrlo brzo ne napravimo pomak za realizaciju tog projekta. Nemamo adekvatnog regulatora i dvije godine unatoč brojnim sastancima i s predstavnicima Vlade nismo se pomakli”, kaže Mudrinić navodeći jedan od primjera smanjene političke volje za suradnju javnog i privatnog sektora.

Austrijski poučak

Hrvatska može učiti iz grešaka

Austrija nema nijedno vladino odjeljenje koje se bavi javno-privatnim partnerstvima. Jan Kickert, austrijski veleposlanik, kaže kako i Austrijanci u vezi s tim traže mišljenja stranih stručnjaka kad ulaze u nove projekte. “Ono što tražimo od javno-privatnog partnerstva jest podjela rizika, inovacije, ‘know how’ princip, efikasnost i uštedu javnog novca”, kaže Kickert. Model takva partnerstva primjenjiv je u mnogim sektorima, a neki od njih su sektori poput školstva, energetike, transporta, izgradnje infrastrukture u obrazovanju, sportu i zdravstvu te na području zaštite okoliša. Napominje kako je uspješnost takva modela vidljiva na austrijskom projektu rekonstrukcije kružnih prometnica oko Beča. “S druge strane trebala bi jasno biti prikazana crta odgovornosti javnog i privatnog sektora. U Hrvatskoj možete naučiti iz pogrešaka”, kaže Kickert. Pri osmišljavanju projekata potrebno je inzistirati na jednostavnosti i jasno odrediti rokove i obveze obje strane. Natječaje za javno privatna partnerstva treba uskladiti s pravilima javnih nabava, a treba biti spreman i na velike troškove i mnogo uloženog vremena. Napominje kako u Austriji privatni sektor dominira, dok je država manjinskim djelom uključena samo u strukturu Telekoma i OMV-a, dok jedino u poštama drži većinski udio. Kako neki modeli u Austriji ipak funkcioniraju, kaže Kickert, dokazuje i to da se već deset godina nisu mijenjale cijene električne energije iako Austrija proizvodi malu količinu električne energije, a većina se pak uvozi.

Iskustvo Izraela

I dalje se traže strani ulagači
Yosef Amrani, izraelski veleposlanik u Hrvatskoj, tvrdi kako suradnja javnog i privatnog sektora uvijek mora biti u interesu javnosti, a privatni sektor može biti samo nadopuna i ne može zamijeniti vladu. “Četiri stotine tisuća ljudi je nedavno izašlo na prosvjede. Ti ljudi u Izraelu ne znaju što traže, ali zahtijevaju socijalnu pravdu. Oni tvrde da vlada mora početi razmišljati o cijelom narodu, a ne samo o nekolicini tajkuna”, kaže Amrani. Iako je, kako kaže, model javno-privatnog partnerstva zaživio u Izraelu, potrebno je privući strance. “To je važno jer je niska konkurencija, a samo sedam ili osam najvećih kompanija sudjeluje u vladinim projektima”, kaže Amrani. Napominje kako bi svaka zemlja prvo trebala imati viziju kada razmišlja o primjeni ovog modela. Investicije u infrastrukturu održale bi rast ekonomije, dok bi uključivanje privatnog sektora poboljšalo funkcioniranje državne uprave. “Vlada ne bi trebala imati način da isključi privatni sektor iz svojih poslova”, ističe Amrani i dodaje kako bi upravo model javno-privatnog partnerstva mogao biti rješenje u razvoju zemlje. Kaže da u zemlji, kao što je Izrael, u kojoj je indeks nezaposlenih 5,5, dok je inflacija 2,6 posto, ništa nije trajno u ekonomiji, no do danas je u 20 projekata tog modela u Izraelu uloženo više od 10 milijardi dolara. Prvi put je Izrael počeo s projektima javno-privatnog partnerstva 1995. godine. Od tada pa do danas najviše se ulagalo u projekte vezane uz transport, vodene sustave, graditeljstvo i energiju. Jedan od većih projekata takva tipa u izgradnji jest desalinizacija morske vode.

Opasno je da država u JPP-u postane konkurent privatnim tvrtkama, recimo pokretanjem vlastite fiksne mreže. To se treba izbjeći
Ivica Mudrinić, predsjednik Uprave HT-a

Mi tri puta mijenjamo zakon o poticanju investicija i na taj način privlačimo spekulante koji očekuju povrat investicije u pet godina.
Darinko Bago Predsjednik Uprave Končara