Svjetsko tržište, neslužbene su procjene, godišnje konzumira hrane označene ekološkim certifikatom u vrijednosti oko 60 milijardi eura, a gotovo polovicu od te količine potroše stanovnici Europe. Samo građani Njemačke za ekološku hranu unutar kalendarske godine izdvoje gotovo sedam milijardi eura.

Prvo mjesto na ljestvici po osobnoj potrošnji drže Švicarci, svaki godišnje u prosjeku za kupnju eko hrane izdvoji 189 eura, sa 159 eura slijede ih Danci dok su Austrijanci treći sa 127 eura.

Vrijednost hrvatskog tržišta eko hrane, naravno također prema okvirnim procjenama, tek je nešto veća od 100 milijuna eura. Međutim, od tog iznosa lavovski dio otpada zapravo na uvozni asortiman. Iz lokalne proizvodnje Hrvati najviše mogu nabaviti povrće i voće,  manje meso i mliječne proizvode te med. Eko proizvodi više dodane vrijednosti uglavnom su iz uvoza.

Činjenica da europsko tržište kroz uvoz nabavi oko 50 posto ekološke hrane koju godišnje konzumira, velik je izazov i za hrvatski ekoagrar. S konvencionalnom poljoprivredom Hrvatska ne može ni sanjati ravnopravnu tržišnu utakmicu s europskim farmerima. U ekološkoj proizvodnji hrane situacija je pak obrnuta. U tom segmentu, ne samo zbog iznimnih zemljopisno-klimatskih prednosti nego i očuvana i od industrije nezagađenog okoliša te činjenice da su velike površine zarasle u korov i ne obrađuju se desetljećima, Hrvatska ima potencijal kao nijedna članica Europske unije. 

Ekološka poljoprivreda partner je za održivu budućnost Hrvatske i ima strateško značenje za razvitak ruralnih prostora, zaključak je kojim je Vlada u veljači 2011. popratila usvajanje Akcijskoga plana razvoja ekološke poljoprivrede (APREP) za razdoblje 2011.-2016. Ministarstvo poljoprivrede, ustvrdila je tada Vlada, "prepoznalo je ekološku poljoprivredu kao bitan poduzetnički koncept, pa je cilj APREP-a ubrzati razvoj, primarno osigurati opskrbu domaćeg tržišta, a potom proizvoditi i za izvoz".

U Banskim dvorima je tada, bilo je to u mandatu Jadranke Kosor, najavljeno da će do 2016. pod eko uzgojem biti osam posto poljoprivrednog zemljišta, odnosno 90.000 hektara, a lista ekoproizvođača povećat će se sa 1000 na 5000 gospodarstava.Rezultati ostvareni u međuvremenu ne ulijevaju optimizam. Moglo bi se čak ocijeniti da zapravo idemo puževim korakom.

Do zadanog termina ostalo je nešto više od godinu dana, a podaci resornog Ministarstva poljoprivrede otkrivaju da je u registru evidentirano 1609 poljoprivrednih gospodarstava koja se bave ekološkim uzgojem hrane na 40.576 hektara. Od toga se eko oranice prostiru na 19.131 hektara, slijede pašnjaci na 14.274 hektara pa voćnjaci na 3223 ha. Aromatično i ljekovito bilje uzgaja se na 1368 ha, na 1330 su maslinici, vinogradi na 791 ha, a povrće na samo 165 ha. Njihov zbroj otkriva da je pod eko certifikatom svega 3,12 posto površina u odnosu na ukupni broj hektara poljoprivrednog zemljišta koje je u funkciji proizvodnje hrane. Do ispunjenja parametara zadanih u nacionalnom Akcijskom planu  nedostaje nam čak 65.000 hektara, ali i nekoliko tisuća poljoprivrednih gospodarstava. Na izmaku je 2014. a Hrvatska broji tek 1609 ili 1,6 posto eko proizvođača i  40.576 hektara što je 3,12 posto od ukupnih površina.

U europskim državama 222.513 certificiranih proizvođača bavi se eko poljoprivredom na gotovo 10 milijuna hektara. Španjolska je rekorder sa više od 1,8 milijuna hektara pod ekološkim uzgojem hrane, Češka je certificirala proizvodnju na više od 460 tisuća hektara. Austrija od ukupnih poljoprivrednih površina na gotovo 20 posto proizvodi po ekološkim standardima po čemu je prva među svim europskim državama, čak i jedna Švedska visoko kotira, tamo je oko 16 posto površina pod eko proizvodnjom. 

Eko poljoprivrednici u Hrvatskoj ipak su uspjeli ostvariti neke posebnosti.

Tako prosječna površina njihova gospodarstva iznosi 25 hektara dok je istodobno nacionalni prosjek svih poljoprivrednih gospodarstava zaustavljen tek na 5,6 hektara. U ukupnoj ekološkoj proizvodnji najveći udjel od 15 posto ima vinarstvo, što Hrvatsku u Europskoj uniji svrstava na drugo mjesto odmah do Francuske.

Neka od pitanja koja koče razvoj hrvatske ekoproizvodnje su:

• Je li budućnost hrvatskih agrara u ekološkoj poljoprivredi?
• Kočnica razvoju, prestrog regulatorni okvir ili manjak interesa proizvodača?
• Nedovoljna povezanost proizvoda, mali preradbeni kapaciteti
• Kako do polica trgovačkih lanaca?
• Promocija ekoloških proizvoda kroz turizam
• Korištenje fondova EU

Odgovore na ove teme pronađite na okruglom stolu Ekoproizvodnja kojeg organizira Poslovni dnevnik, 5. studenoga 2014. u prostorijama Hrvatske udruge poslodavaca.