Iako je izuzetno bogata zemlja kojoj strana ulaganja nisu problem, ruski je kapital u Hrvatskoj nepopularan. Traži “samo isti odnos Hrvatske prema Rusiji kao i prema ostalim zemljama” doznajemo iz ruskog veleposlanstva u Zagrebu. Hrvatska u smislu stranih investicija, drže, zaostaje. A Rusija kapitala ima, ali ga u ovu zemlju trenutačno ne može uložiti koliko bi htjeli. I to su glavni problemi svih energetskih projekata u koje je uključena Hrvatska. Nepopularnost stranog kapitala. A to se mora promijeniti. Ovi su zaključci doneseni na nedavnom predsjedničkom samitu osam prvih ljudi regionalnih zemalja, koji je organizirao predsjednik Mesić, a čija je glavna zvijezda bio ruski predsjednik Putin

Ruska ljutnja
Kako doznajemo, Rusi još drže da je sporazum o Družbi Adria na snazi. Niti jedna država nije službeno odustala od projekta, ali je modificiran i uključio je još dvije zemlje. Stoga Rusi drže da treba vidjeti interese Slovenije i Italije oko njihova uključivanja, ali za Rusiju to onda više nije Družba Adria, već sasvim drugi projekt. Rusija nije dala nikakav rok Hrvatskoj za službeno da Družbi Adria, jer trenutačno s izvozom nafte doista nemamo problema. Imamo je dovoljno za pokrivanje postojećih trasa i onih koje su u gradnji, poput Burgasa – Aleksandropolusa. Družba Adria nam ne predstavlja nikakav krucijalan projekt. Da ljudi ne bi stekli utisak da se samit vrtio samo oko Družbe Adria, moram naglasiti da je bio posvećen temama šireg opsega, baziranih na sigurnoj opskrbi svih zemalja i ulaganjima u regiji. Što se Hrvatske tiče, ovdje je glavni problem birokracija. Primjerice, Hrvati u Rusiji mogu kupiti bilo koji stan ili kuću, dok Rusi ovdje ne mogu. Nama će uskoro, kako stvari stoje, za ulazak u vašu zemlju trebati viza. Istom ćemo mjerom uzvratiti vama, a trebali biste razmatrati mogućnosti povezivanja, a ne razdvajanja – opisao nam je izvor iz ruskog veleposlanstva sastanke Putina s ostalom sedmoricom, posebice Mesićem. Energetika je, čini se, pred velikim izazovom: ne samo osigurati dodatne količine energije i time potreban gospodarski rast u sljedećem petogodišnjem razdoblju, nego postati pokretačem novog razvojnog ciklusa ‘teškog’ 4 do 5 milijardi eura ulaganja u taj sektor u razmatranom razdoblju. Ovakav status energetike, obilježen prioritetnim mjestom i značenjem nije svojstven samo za Hrvatsku, nego čini se i za Europu i cijeli svijet nakon što je postalo očigledno da je pristup energiji ključan pokretač gospodarskih aktivnosti određen izvorima energije i energetskom sigurnošću. Dok su izvori energije geografski nejednoliko raspoređeni pa njihova raspoloživost ovisi o toku i uvjetima međunarodne trgovine i ulaganjima, energetska i razvojna pitanja država postaju ovisna o energetskoj sigurnosti i pouzdanosti opskrbe. To pretpostavlja u prvome redu diverzifikaciju energetskih izvora, smanjenje uvozne ovisnosti, smanjenje rizika koncentracije tržišta, dostupnost energenata kao i dostupnost cijena. Uobičajeno, razlikuje se osam različitih izvora energije: ugljen, nafta, prirodni plin, nuklearna energija, moderna i tradicionalna biomasa, hidroenergija i drugi obnovljivi izvori. Uvozna ovisnost nastoji se potisnuti i zamijeniti domaćom proizvodnjom, snažno favoriziranom u odnosu na uvoznu energiju, a koncentraciju opskrbe određenim energentom preusmjeriti zbog rasta rizika od prekida opskrbe.

Značenje energetske sigurnosti
Osobito važnom činjenicom drži se sigurnost kako proizvodnje, tako i transporta energenata, koji su bitna sastavnica sustava energetske opskrbe, dok se sigurnost cijena u srednjoročnom i dugoročnom razdoblju drži vrlo značajnom za nacionalnu ekonomiju jer nagli porast trenutačnih cijena ugrožava ekonomske aktivnosti. Energetska sigurnost u Hrvatskoj nastoji se na sličan način postići u tri smjera. Ponajprije diverzifikacijom energetskih izvora i goriva, otvaranjem novih dobavnih pravaca te poboljšanjem energetske učinkovitosti i obnovljivim izvorima. Za sigurnost opskrbe najvažnija je, svakako, opskrbljenost energijom iz vlastitih izvora, a Hrvatska ima vlastitu proizvodnju nafte i prirodnog plina. Ona se tijekom proteklih deset godina postupno smanjivala i danas je s približno 65% došla na manje od 50%. Nastavi li se daljnji pad pokrivenosti energetskih potreba iz domaće proizvodnje, Hrvatska će se vrlo brzo naći pred problemom dostatnosti energije i nužnog zaustavljanja negativnog trenda, i to podjednako u svim sektorima energetike. Naime, kako energetska ovisnost znači prepreku gospodarskom i socijalnom napretku, značenje sigurne, pouzdane i ekonomski prihvatljive opskrbe mora biti snažno naglašeno u državnoj energetskoj politici. Ekonomski utjecaji poremećaja mogu biti vrlo širokih razmjera pa je Vlada na nekoliko vrlo važnih gospodarskih i energetskih skupova izložila glavne značajke hrvatskog energetskog sektora i pravce njegova razvoja. On obuhvaća plinski i naftni sektor, elektroenergetski sustav, obnovljive izvore i energetsku učinkovitost.

Plinski sektor – najznačajniji ulagački sektor
Stanje plinskog sustava u Hrvatskoj nakon prvog ulagačkog ciklusa danas je takvo da obuhvaća završetak gradnje plinovodnog sustava središnje i istočne Hrvatske te plinovodnog sustava Pula – Karlovac. Riječ je o pet ključnih objekata: magistralnom plinovodu Lučko – Ivanja Reka, Zagreb-istok – Kutina i Kutina – Slavonski Brod, a odnedavno uključuje i gradnju plinoopskrbnog sustava Baranje. Izgradnja plinovoda Pula – Karlovac predstavlja najvažniji i najzahtjevniji te najskuplji objekt iz prvog ciklusa ulaganja u projekt gradnje i dovršetka hrvatskoga plinskog sustava predviđenog u razdoblju 2002. – 2006. Ovaj plinovod ima veliki strateški značaj jer se njime osigurava izravna dobava prirodnog plina sa sjevernojadranskih polja, odnosno iz Inine proizvodnje u sjevernom Jadranu koju Ina vodi i financira zajedno s talijanskim ENI-jem. Za Hrvatsku je to i novi uvozni pravac koji stvara preduvjete za plinofikaciju Istarske, Primorsko-goranske i Karlovačke županije. Slijede pripreme na izgradnji plinovodnog sustava Like i Dalmacije te plinovodnog spoja na Mađarsku kod Dravaszerdahelyja s predviđenim završetkom investicija 2011. Plinski sektor trenutačno je jedan od najznačajnijih ulagačkih sektora u energetici čija se ulaganja procjenjuju na 460 milijuna dolara i obuhvaćaju gradnju magistralnih plinovoda te ulaganja u podmorske plinovode i spajanje 12 Ininih sjevernojadranskih platformi.

LNG projekt u Hrvatskoj
Investicije u plinski sektor obuhvaćaju i LNG projekt ili novi dobavni pravac za razdoblje nakon 2011. Gradnjom LNG terminala otvaraju se nove energetske opcije i perspektive u Hrvatskoj kada Hrvatska ima izgleda postati i stvarnim raskrižjem energetskih putova. Ovaj projekt u plinskom sektoru također potiče i financira Ina kao kompanija koja se udružila s nekolicinom vrlo jakih europskih energetskih tvrtki i članova konzorcija. Udruženi u Adria LNG konzorcij s najvjerojatnijim sjedištem u Zagrebu, članove konzorcija osim francuskog Totala, austrijskog OMV-a, slovenskog Geoplina te njemačkih giganata E.ON-a i RWE-a čine HEP i Ina s 15%, odnosno 10%, dok je Plinacro političkom voljom i umiljavanjem stranim ulagačima izbačen. LNG drži se prije svega opcijom novog dobavnog pravca plina za hrvatsko plinsko tržište čija se dinamika razvoja i ostvarenja očekuje sljedećih pet do sedam godina. Projekt se predviđa ostvariti u dvije faze kojom se u prvoj fazi omogućava dobava do 10 milijardi, a u drugoj 15 milijardi prostornih metara plina. Time bi se osigurala nova dobava plina za hrvatsko tržište na razini dvije milijarde godišnje, a po potrebi i više. Zanimljivo je da kad je riječ o LNG terminalu Amerikanci ne kriju svoju zainteresiranost za europske energetske projekte. Za nedavnog posjeta Ive Sanadera SAD-u i američkom predsjedniku Georgeu Bushu, hrvatski premijer mogao se uvjeriti da je Amerika uvijek bila zainteresirana za suradnju s Hrvatskom u energetskom sektoru, bez obzira je li riječ o naftovodima, obnovi rafinerija ili HEP-u. Naravno, zauzvrat tražeći da poslove dobiju – njihove tvrtke.

Novo podzemno skladište plina u Okolima
Interes SAD-a usmjeren je u prvom redu na usluge i kapacitete riječke i omišaljske luke, rečeno je za nedavnog susreta hrvatskog premijera i američkog predsjednika, a konkretizirao bi se u nekoliko razvojnih projekata. Omišaljska luka strateški je pravac za opskrbu naftom i, nakon što je projekt Družba Adria trenutačno daleko od realizacije, postaje opet izglednim kao prihvatni LNG terminal. Ulaganja u plinski sektor i razvoj plinskoga gospodarstva zaokružuje još jedan vrlo važan projekt. To je novo podzemno skladište prirodnog plina Okoli II kapaciteta 400 do 500 milijuna prostornih metara ili novo podzemno skladište prirodnog plina regionalnog značenja Beničanci. Mogući kapacitet ovog skladišta znatno je veći od onog u Okolima i procjenjuje se na čak dvije milijarde prostornih metara plina, a posebna pogodnost je da je fond bušotina dovoljan i nije potrebno raditi nove. Također prednost je i u volumenu jer jamči mogućnost regionalnog skladištenja.

Naftni sektor – najisplativiji energetski sektor
Razvoj naftnog sektora u Hrvatskoj obilježen je prije svega programom razvoja rafinerija i zadaćom dosizanja specifikacija EURO IV i V kao temeljnog uvjeta tehnološke obnove rafinerija, za što je ključan projekt modernizacije rafinerija. Premda je cijeli niz godina na dnevnom redu Inina strateškog razvoja, tek je nedavnom odlukom Inina čelništva da se u modernizaciju uđe na temelju ulaganja u nekoliko faza, taj projekt konačno i stvarno zaživio. Sam projekt zamišljen je s ciljem modernizacije rafinerija Rijeke i Sisak, ispunjavanja zahtjeva za europskom kvalitetom goriva EURO V nakon završetka modernizacije te s namjerom poboljšanja kapaciteta prerade na 7,7 milijuna tona godišnje, od čega 3,2 milijuna tona godišnje u Sisku i 4,5 milijuna tona godišnje u Rijeci. Prva faza modernizacije počela je i uključuje ulaganja u projekt Izomerizacije, HDSFCC-benzina, revamp desulfurizacije koking plinskog ulja i postrojenja za izdvajanje sumpora, čime će se osigurati proizvodnja EURO V benzina i EURO IV dizela u Rafineriji Sisak, dok će se u Rafineriji Rijeka ulagati u kompleks blagog hidrokrekinga (MHC) koji osigurava proizvodnju EURO V benzina i dizela od 2009. Druga ulagačka faza koja će uslijediti odmah nakon prve uključivat će ulaganje u Rafineriji Rijeka, u modernizaciju obrade rafinerijskog ostatka, na temelju odgovarajuće tehnologije procijenjene i odabrane od strane lokalnih vlasti s aspekta utjecaja na okoliš kako bi se smanjilo onečišćenje i štetan utjecaj, dok će u rafineriji Sisak obuhvatiti obnovu kokinga i Kompleksa hidrokrekinga (MHC) omogućavajući kapacitete do 3,2 milijuna tona godišnje i proizvodnju EURO V dizela. Ukupne investicije u naftni sektor u Hrvatskoj, prema ovim programima, procjenjuju se na oko 745 milijuna eura. Naftni sektor u Hrvatskoj obilježen je time dodatnim velikim ulaganjima, što će povećati Inine kapacitete te posebice kvalitetu njezinih goriva.

Paneuropski naftovod
Hrvatska je izuzetno zainteresirana i za projekt PEOP-a, Paneuropskog naftovoda. Taj naftovod ukupne dužine 1.319 kilometara prevozio bi naftu iz Crnog mora do zapadne Europe. Riječ je o nafti iz kaspijskog područja i Ruske Federacije s početnog novog terminala u Constanzi u Rumunjskoj do završnog terminala u Trstu. Posebno je zanimljiv ne samo za Hrvatsku kroz koju prolazi punih 423 km, nego i zemlje u regiji, poglavito Rumunjsku (649 km), Srbiju (208 km), Sloveniju (29 km) i Italiju (10 km). Glavna vrijednost tog međunarodnog dobavnog naftovoda je da osigurava opskrbu zapadnoeuropskog tržišta izravnim napajanjem postojeće naftovodne mreže, a za Hrvatsku je zanimljiv i iz drugih razloga. Osim energetskog, imao bi izuzetnu ekološku važnost jer bi smanjio promet tankerima i time ekološki rizik u Jadranu jer bi predstavljao zamjenu za čak 500 tankera godišnje. PEOP je jedan od strateških projekata za koji Amerikanci također nisu nikada krili koliko su zainteresirani za njegovu realizaciju. Američko lobiranje za taj veliki naftovodni projekt kojim bi kaspijska nafta preko Rumunjske, Srbije, Hrvatske i Slovenije stizala do Trsta i dalje do talijanskih, njemačkih i austrijskih rafinerija traje već duže vrijeme. Amerikancima je PEOP, kapaciteta od 60 do 90 milijuna tona nafte godišnje jedan od strateških projekata jer osigurava pouzdanost opskrbe naftom za Europu, ali i SAD. Njime se Amerika suprotstavlja jednom drugom naftovodu iza kojeg stoji Rusija. Riječ je o planovima ruskog Lukoila da izgradi naftovod od Rusije do bugarskog Burgasa i grčkog Alexandroupolisa. A o takvim strateškim pitanjima konačnu odluku donose političari, a ne naftaši zbog čega je, izvještava hrvatski dnevni tisak, za očekivati da su takve teme također bile na dnevnom redu tijekom posjeta hrvatskog premijera Washingtonu, ali i predsjedničkog samita u Zagrebu čija je glavna zvijezda bio Vladimir Putin.

Struja iz plinskih elektrana
Pored nafte i plina kao glavnih energetskih opcija, ulaganja u hrvatsku energetsku budućnost tijekom sljedećeg razdoblja obuhvaćaju i elektroenergetske projekte. Od glavnih investicijskih projekata u proizvodna postrojenja posebno mjesto zauzimaju ulaganja u plinske elektrane. Riječ je o gradnji TETO Zagreb, TE Sisak i TE Osijek, ukupne snage 600 MW, te na prirodni plin kao gorivo, planiranih da budu puštene u rad krajem 2008. i 2009. Plin za rad ovih kombielektrana osiguravao bi se plinovodima Male GEE i spojem na Mađarsku ili Srbiju te iz postojećih ugovora o plinu s Inom. Ovdje valja spomenuti i ulaganja u obnovljive izvore energije koji danas imaju rastuću važnost u elektroenergetskom sustavu te ih razvijene zemlje snažno potiču. Njihovom uporabom smanjuje se emisija štetnih plinova u atmosferu, povećava sigurnost opskrbe energijom, smanjuje ovisnost o uvoznim energentima i razvija domaća industrija. Povećanje dijela obnovljivih izvora u RH je opredjeljenje i hrvatske Vlade koja će to snažno poticati. Do 2010. očekuje se porast novih obnovljivih izvora sa sadašnjih 0,5% u proizvodnji električne struje na oko 5,5%. Poboljšanje energetske učinkovitosti je također značajan segment energetske sigurnosti. Hrvatska ima značajne potencijale za poboljšanje učinkovitosti potrošnje energije. Iskorištavanje barem dijela tih potencijala bit će korisno po okoliš jer brojne energetske uštede dolaze iz smanjenja uporabe fosilnih goriva čime se smanjuje emisija stakleničkih plinova. Hrvatska nedvojbeno razmišlja strateški, zanima ju energija i zainteresirana je za energetske projekte i suradnju na tom području. Upravo po tome energetika je pokretač novog razvojnog investicijskog ciklusa u Hrvatskoj s ulaganjima u idućih pet godina 4-5 milijardi eura. Nositelji i ulagači u energetske projekte su najveće hrvatske energetske kuće Ina, HEP i Plinacro, a osim ovih energetskih područja, ulaganjima će biti obuhvaćeni i obnovljivi izvori, toplinarstvo, projekti PEOP-a i LNG.

Domaći energetski klasteri
To bi moglo biti nešto što se zove ‘priča o hrvatskim energetskim klasterima’ kao poveznica više subjekata na načelima nekonkurencije nego sinergije te umjesto pojedinačnog zajedničkog uspjeha. Takav je hrvatski elektroenergetski klaster, zatim klaster istraživanja, upravljanja i eksploatacija plina i nafte, hrvatski klaster u obnovljivim izvorima, regionalno liderstvo u obrazovanju i istraživanju u području energetike i hrvatska opcija u energetskoj učinkovitosti i obnovljivim izvorima. Imajući sve to u vidu, zaključak koji se nameće je da Hrvatska već danas predstavlja važnu ulogu u energetskom povezivanju Europe. U tu svoju poziciju dosad je i sama uložila značajna financijska sredstva razvijajući sve energetske sustave koji već imaju, poglavito Inu i HEP, ili će imati širu važnost. Gledajući srednjoročno, Hrvatska je uistinu iznimno važno raskrižje energetskih pravaca.