Tko može popraviti stanje američkog gospodarstva? To zacijelo nije Banka saveznih rezervi. Banka saveznih rezervi ubacuje sve više kapitala u gospodarstvo jer bi, teoretski, kapital trebao pokrenuti kapitalizam. No u korporacijama s popisa Fortune 500 gomilaju se neiskorištene milijarde dolara. A dodatne milijarde kapitala iz privatnih fondova također se ne ulažu. Kapitalisti kao da su potpuno nezainteresirani za kapitalizam, premda poduzetnici koji žarko žele osnovati vlastite tvrtke ne mogu doći do sredstava.

Paradoks je to koji u svojoj suštini sadrži takozvanu doktrinu novih financija, koju sve veći broj ekonomista počinje gorljivo propovijedati. Ta doktrina prihvaća mjerila profitabilnosti koja odvraćaju kapitaliste od ulaganja koja bi mogla pridonijeti gospodarskom rastu. Naime, postoje tri tipa inovacija na osnovi kapitala. Prvi tip je ono što nazivam "osnažujućim" inovacijama. Njima se složeni i skupi proizvodi dostupni tek nekolicini potrošača pretvaraju u jednostavnije i jeftinije proizvode dostupne mnogima. Primjer osnažujuće inovacije je Fordov Model T. Isto se odnosi i na takozvano računalstvo u oblacima. Osnažujuće inovacije pozitivno utječu na otvaranje novih radnih mjesta jer zahtijevaju više ljudi koji će te proizvode izraditi, distribuirati, prodavati i održavati. Osnažujuće investicije također koriste kapital za širenje kapaciteta.Drugi tip su "održive" inovacije. Poput Toyote Prius, one zamjenjuju jučerašnje proizvode suvremenijima, ali otvaraju manji broj novih radnih mjesta. Treći tip su "učinkovite" inovacije. Njima se smanjuje trošak izrade i distribucije postojećih proizvoda i usluga. Miničeličane su jedan primjer takvih inovacija. Učinkovite inovacije pridonose bogaćenju kapitala jer je bez njih kapital zatočen na bilancama. Industrijski sektori obično prolaze kroz sva tri navedena tipa inovacija. U idealnom slučaju, ova tri tipa inovacija djeluju u zatvorenom krugu čije se faze neprestano ponavljaju.Prema izvješću ustanove McKinsey Global Institute, tijekom sedam američkih oporavaka od recesije između 1948. i 1981. godine gospodarstvo se vraćalo na predrecesijsku brojku (ne)zaposlenosti u roku od otprilike šest mjeseci. No za vrijeme oporavka 1990. oporavku je trebalo 15 mjeseci da ostvari predrecesijske gospodarske rezultate.

Nakon recesije 2001. za isto mu je trebao 21 mjesec. A nas recesijski stroj sada melje već 60 mjeseci. Zašto? Odgovor je sljedeći: učinkovite inovacije oslobađaju kapital, a taj se kapital reinvestira u dodatne učinkovite inovacije. Za razliku od toga, Amerika stvara puno manje osnažujućih inovacija. Moramo ponovno uspostaviti ravnotežu između osnažujućih i učinkovitih inovacija. U knjizi "Inovacijska dvojba" prikazujem kako uspješne tvrtke mogu propasti jer su donijele ispravnu odluku, ali u pogrešnoj situaciji. Današnja Amerika je makroekonomski paradoks kojega bismo mogli nazvati kapitalističkom dvojbom. Vodeći poslovni ljudi, investitori i analitičari poduzimaju ispravne korake. Ali kada postoji obilje kapitala zajedno s nestašicom određenih novih vještina, ista ta pravila su pogrešna. Nastavak mjerenja uspješnosti kapitala sprečava ulaganja u osnažujuće inovacije koje bi doprinijele pokretanju novog rasta koji nam je potreban jer bi se njime umanjio povrat. Mi pak ulijevamo još kapitala u postojeće more kapitala te time pokušavamo riješiti pogrešni problem. Zbog učinkovitih inovacija zaposlenici koji posjeduju jučerašnje vještine nerijetko završe na burzi rada. A osnažujuće inovacije otvaraju radna mjesta koja se ne mogu popuniti. Danas postoji oskudica obrazovnih vještina potrebnih za osnivanje tvrtki usredotočenih na osnažujuće inovacije. A naši vođe upropaštavaju školstvo izdavanjem stipendija i subvencija vrijednih milijarde dolara učenicima i studentima koji nakon školovanja imaju vještine koje poslodavcima nisu od koristi. Postoji li rješenje?

Iz sljedeće tri ideje mogla bi se izroditi produktivna rasprava o njemu:
Promijenimo mjerenje
Postoji obilje jeftinog kapitala. Stoga više ne smijemo tratiti obrazovanje subvencioniranjem područja u kojima se nude tek rijetka radna mjesta. Optimizacijom povrata kapitala ostvarit ćemo manji rast negoli optimizacijom povrata obrazovanja.

Promijenimo poreznu stopu na kapitalnu dobit
Porezna stopa na osobni prihod penje se što više zarađujemo. Za razliku od toga, postoje samo dvije porezne stope na prihod od ulaganja: kratkoročna i dugoročna. Umjesto toga trebali bismo ciljati na regresivnu kapitalnu dobit kako vrijeme prolazi, i to na temelju toga koliko se dugo kapital ulaže u neku tvrtku. Porezi na kratkoročna ulaganja trebali bi se i dalje oporezivati prema stopi osobnog dohotka. No ta stopa bi se trebala smanjivati s duljim trajanjem ulaganja. Dugoročno bi ova mjera trebala ostvariti pozitivan učinak na savezni deficit zbog poreza koje bi platile tvrtke koje izrađuju osnažujuće inovacije, kao i njihovi zaposlenici.

Promijenimo politiku
Obje glavne političke stranke imaju krivo stajalište kada je riječ o oporezivanju i distribuciji kapitala u posjedu 1% najbogatijih srednjem sloju. Čak i kad bi porezna uprava podijelila svoje bogatstvo svima ostalima, to ne bi pomoglo gospodarstvu. Bez osnažujućih proizvoda i usluga, većina te preraspodjele bogatstva završila bi u kupnji održivih inovacija, čime bi se potrošnja zamijenila novom potrošnjom. Najbogatije moramo potaknuti na dugoročne investicije. Time ćemo ostvariti rast.

Clayton M. Christensen je profesor poslovanja na Harvardu i autor knjige "How Will You Measure Your Life?"