Javna vodoopskrba, slaže se velika većina građana, ne smije biti predmet stjecanja profita za vlasnike, koji mogu i ne moraju biti odgovorni prema korisnicima. Ljudi žele da vitalni resursi poput vode budu pod nadzorom onoga tko može biti smijenjen na izborima, a ne nekoga u čijem je interesu napraviti najveću moguću razliku između uloženog i zarađenog.

Članice Europske unije (EU) zadržale su nadzor nad vodoopskrbom i samo su pojedini gradovi iskoristili mogućnost da predaju vodoopskrbu privatnicima ako su tako odlučili građani. Pokušaji Europske komisije (EK) da se izbori za privatizaciju gradskih sustava vodoopskrbe u proteklom su desetljeću nailazili na snažan otpor. Iako su njezini pokušaji da ishodi privatizaciju na razini Unije padali u Europskom parlamentu, Komisija je tražila i zaobilazne putove da ispuni želju visokog kapitala za ulazak na tržište pitke vode. Analitičari procjenjuju da je vodno tržište u Europskoj uniji teško stotine milijardi eura te da kompanije kao što su Thames Water, Veolia, RWE i Gelsenwasser jedva čekaju da dobiju priliku ući u biznis. Ekonomska kriza u rubnim članicama Unije dala je Komisiji priliku da zatraži privatizaciju javnih vodnih usluga u zamjenu za zajmove i pakete pomoći Grčkoj, Portugalu i Italiji. Budući da visokozaduženim članicama Unije treba novac, trojka u sastavu Europska unija, Međunarodni monetarni fond (MMF) i Europska centralna banka (ECB) potiče ih da dio novca namaknu prodajom vodoopskrbe.

Iskustvo Pariza i Londona
"Na popisu javnih poduzeća čiju privatizaciju Komisija zahtijeva atenski su Eydap i solunski Eyath, obje tvrtke po nerealno niskim cijenama", upozorava Martin Pigeon iz organizacije Corporate Europe Observatory (Promatračnica korporativne Europe). "Od Portugalaca se traži da prodaju državnu vodnu kompaniju Aguas do Portugal (Portugalske vode, op. a.). U Italiji EK zagovara privatizaciju uz optužbu da je vodni sektor zaštićen od pritisaka tržišnoga natjecanja, iako su Talijani na referendumu u srpnju 2011. odbili privatizaciju sa 95 posto glasova protiv."Privatne kompanije, smatra Pigeon, redovno i posvuda ne ispunjavaju obećanja dana prilikom preuzimanja vlasništva, uključujući kontrolu i transparentnost troškova. S obzirom na te neuspjehe, političari na područjima gdje je voda privatizirana shvaćaju da moraju vratiti vodu pod javni nadzor da bi održali troškove pod nadzorom, pružili pouzdanu uslugu i osigurali da se infrastruktura obnavlja u skladu s potrebama građanstva. Taj je trend prisutan u Africi, Latinskoj Americi, Kanadi, pa i u Europi, kao što pokazuje slučaj Pariza. Francuska metropola i neki drugi gradovi nedavno su vratili vodoopskrbu pod okrilje gradskih vlasti zbog pogoršane kvalitete vode. "Gdje god je vodoopskrba u Europi privatizirana, građani su doživjeli loša iskustva", podsjeća Hans-Joachim Reck, izvršni direktor Udruženja komunalnih poduzeća u Njemačkoj.Primjeri Bordeauxa i Londona govore o trulim cijevima, prljavštini koja se uvlači u pitku vodu i o prevelikim količinama klora i sličnih kemikalija, čija je svrha pročišćavanje vode. U Londonu se pokazalo da oko 40 posto vode namijenjene vodovodu završava u zemlji, jer privatno poduzeće nije željelo uložiti u nove vodovodne cijevi. 

Njemačka se opekla
Njemačka je iskušala model javno-privatnog vlasništva, ali je on kratko trajao. Berlin je 1999. dijelom privatizirao gradski vodovod, ali je uslijedio stalan rast cijena vodnih usluga, koji je potaknuo masovne prosvjede. Grad je otkupio ranije prodane dionice po višoj cijeni, ali su građani slavili uspjeh svoje inicijative. Istraživanje iz 2010. provedeno na Sveučilištu u Barceloni pokazalo je da je nakon privatizacije kvaliteta vode na nekim mjestima pogoršana, a da je na većini lokacija poskupjela. Nedavni izvještaj kanadskog Blue Planet Projecta (Projekt plavog planeta) otkriva da privatizacija vode znači "lošije usluge, gubitak radnih mjesta i desetljeća napuhanih profita za privatne monopoliste, dok privatni vlasnici ulažu mnogo manje novca nego što se očekivalo."  "U trideset godina iskustva s privatizacijom voda prikupljeno je dovoljno dokaza da takva praksa narušava ljudsko pravo na vodu", ističe Gabriella Zanzanaini, direktorica europskih poslova pri organizaciji Food and Water Europe (Hrana i voda za Europu).

Sumnjivi javni natječaji
Protivnici privatizacije, poput europske Građanske inicijative, nadaju se da će onemogućiti namjeru Europske komisije da javno dobro poput vode pretvori u robu. Unija ne želi stati samo na zaduženim zemljama. Od prosinca 2011. u optjecaju je nacrt nove direktive Europske komisije kojom bi se reguliralo pitanje koncesija. Europski se parlament sprema u ožujku glasovati o prihvaćanju ili odbijanju direktive. Tekst direktive, tvrde kritičari, otvara put prema predaji vodoopskrbe privatnim kompanijama, koje bi vitalne javne potrebe pretvorile u biznis, uz sve pripadajuće rizike. Uključujući i rizik da će vlasnici uvažavati interese potrošača samo dok ne narušavaju profit. Protiv nastojanja Unije da gurne vodoopskrbu u privatne ruke pod krinkom poticanja konkurencije, koja bi trebala pogodovati potrošačima putem boljih i jeftinijih usluga, najglasnije su se pobunili Nijemci. U Njemačkoj je opskrba vodom u nadležnosti općina, koje jamče opskrbu građanima i poduzećima u određenoj regiji. Više od četiri petine Nijemaca žele da voda ostane u rukama gradova i općina. No, Nijemcima je sumnjiva odredba nacrta direktive koja zahtijeva da općine i gradovi raspisuju javne natječaje za dodjelu poslova vodoopsrkbe. Sumnjaju da će na tim natječajima najpovoljnije ponude predavati velike kompanije uz pomoć dampinških cijena. Kasnije, kada se privatnik domogne kontrole nad vodoopskrbom, moći će diktirati cijenu usluge neovisno o kvaliteti. Nakon što su medijski izvještaji o sadržaju nacrta direktive i zauzimanju Europske komisije za privatizaciju opskrbe vodom izazvali val prosvjeda u zemljama Europske unije, dužnosnici EU pokušali su primiriti duhove.

EU: Nema govora o prislili
Tako je Michel Barnier, povjerenik Europske komisije za unutarnje tržište, u intervjuu bečkom Der Standardu izjavio da se EU ne zauzima za privatizaciju vode. "Gradske vlasti imaju autonomiju za odlučivanje o različitim modelima vodoopskrbe, ali moraju biti transparentnije u pogledu cijene pribavljanja tih usluga", izjavio je. Pred Odborom Europskog parlamenta za unutarnje tržište i zaštitu potrošača (IMCO) Barnier je lažnima proglasio optužbe da Unija nastoji progurati privatizaciju vode: "Da budem potpuno jasan, precizan i služben, Komisija ne pokušava ni na koji način privatizirati upravljanje vodom, ni danas ni sutra. Direktiva neće, niti joj je to cilj, dovesti do prisilne privatizacije usluga opskrbe pitkom vodom".Nacrt direktive, kaže Barnier, postavlja pravila suradnje između javnih vlasti i privatnih poduzeća. Jedini je cilj, objašnjava, uvođenje pravila u slučaju da gradske vlasti odluče ući u javno-privatno partnerstvo u vodoopskrbi. "Stvari s vodoopskrbom ostat će kakve su i sada (…), ali trebaju nam pravila. Primjerice, svaki će njemački grad ili općina i dalje odlučivati o vodi. Imat će i mogućnost predati vodu privatnom partneru, ali i to će biti regulirano radi dobrobiti potrošača".Njegov kolega Philippe Juvin dodao je i da će, u dogovoru s Barnierom, predložiti da tekst direktive svečano navede u prvom članku da ta direktiva ne zahtijeva privatizaciju nijedne javne djelatnosti, osobito upravljanja vodom. No, Barnierovi odgovori nisu uvjerili kritičare i skeptike. "Nacrt direktive o koncesijama ne uvodi privatizaciju voda na velika, nego kroz sporedna vrata. Milimetar po milimetar, otvara mogućnost privatnim kompanijama da uđu na tržište vodoopskrbe", kaže Heidi Rühle, specijalistica za vodu pri Europskoj stranci zelenih, koja vjeruje da je Europska komisija, unatoč nijekanju, blizu ostvarenja svog cilja: predavanja vodnih bogatstava u ruke privatnika. 

Loše i portugalsko iskustvo

Voda nekvalitetnija i četiri puta skuplja

Sve se više Portugalaca suprotstavlja mogućnosti privatizacije voda iz straha od visokih cijena i slabe kvalitete. Njihov je strah potaknut vijestima ih grada Paços de Ferreire. Tamo je vodoopskrba privatizirana, kažu građani, protiv njihove volje. "Nekoć se ovdje mogla piti voda. Bila je to dobra, pitka voda. Više nije!",  rekao je jedan građanin Paços de Ferreire njemačkim medijima. "Gradske vlasti jednokratno su ostvarile zaradu, ali mi moramo trajno živjeti s posljedicama." A kvaliteta vode nije jedini problem. Građani svjedoče da su im računi za vodu u nekoliko godina poskupjeli četverostruko. "Posljedice privatizacije ovdje su katastrofalne", rekao je Humberto Brito iz građanskog pokreta koji se bori za poništavanje privatizacije.

Po bogatstvu izvora vode peti smo u Europi

Hrvatske vode zasad izvan domašaja privatnika

Hrvatske su rezerve vode nedvojbeno dragocjena meta za potencijalne ulagače jer, prema riječima generalnog direktora Hrvatskih voda Ivice Plišića, iznose devet milijardi prostornih metara vode, od čega se u Hrvatskoj godišnje troši 400 milijuna prostornih metara. Prema istraživanju UNESCO-a objavljenom prije devet godina, Hrvatska je po dostupnosti vode i bogatstvu izvora na petom mjestu u Europi, a na 42. u svijetu. No, sudeći prema raspoloženju u Vladi, eventualni pokušaji privatizacije voda naići će na velike zapreke. Ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina jesenas je ohrabrio građane porukom da privatizacija Hrvatskih voda, kao i Hrvatskih šuma, ne dolazi u obzir. Na svečanosti obilježavanja Dana Hrvatskih voda u rujnu rekao je da su vode veliko nacionalno bogatstvo te da "neće u privatizaciju jer taj resurs, zajedno sa šumama i poljoprivrednim zemljištem, nije predmet privatizacije". Ipak, prethodna je Vlada prije dvije godine planirala po hitnoj proceduri izmijeniti Zakon o vodama, što bi otvorilo vrata privatizaciji vodoopskrbe. Plan je bio pretvoriti javnu ustanovu Hrvatske vode u trgovačko društvo, koje bi potom moglo donijeti statut koji bi mu omogućio prodati ili dati vodu u koncesiju. No, otpor crkvenih organizacija i Zelene akcije, u sprezi s približavanjem parlamentarnih izbora, potaknuli su Vladu Jadranke Kosor da povuče zakonske izmjene iz saborske procedure i proklamira nedodirljivost hrvatskih prirodnih bogatstava – voda i šuma.