“Postoji li VIP ulaz? Mi smo vrlo važni posjetitelji.” Ta opaska jednog donatora koji je čekao da uđe na jednu od nedavnih večera Mitta Romneyja za prikupljanje sredstava u Hamptonsu na Long Islandu zorno prikazuje stav bogate američke elite. Romneyjeva baza, zaboravite na onih 1 posto najbogatijih, govorimo o onih 0,01 posto na samom vrhu ili još više, sastoji se od ljudi koji su sebi vrlo važni.

Da budem precizniji, govorim o ljudima koji sebe smatraju, kao što je to istaknuo drugi donator, “pokretačima gospodarstva”. Treba ih poštovati, a porez koji plaćaju, koji je dosegnuo najnižu točku u posljednjih 80 godina, treba dodatno smanjiti. Nažalost, kako je rekao treći donator, “obični ljudi”, na primjer “manikerke”, jednostavno ne shvaćaju. OK, lako je njih ismijavati, no zapravo smo mi meta šale. “Mi smo VIP” ekipa do te je mjere okupirala modernu Republikansku stranku da vodstvo stranke ne samo da prihvaća nego i cijeni to što Romney na offshore računima drži milijune kako ne bi platio porez. “Zapravo, Amerikancima je u srži da na zakonit način izbjegnu plaćanje poreza”, izjavio je republikanski senator Lindsey Graham is Južne Karoline. Postoji, dakako, dobra šansa da će sljedeće godine republikanci vladati i Kongresom i Bijelom kućom. Ako se to dogodi, Amerikanci će doživjeti drastičan pomak prema gospodarskoj politici utemeljenoj na ideji da trebamo osobito skrbiti za superbogate – pardon, za “stvaratelje radnih mjesta”. Važno je, stoga, shvatiti zašto to nije u redu. Najprije trebate znati da u Americi nije oduvijek bilo ovako. Kad je John F. Kennedy izabran za predsjednika, 0,01 posto najbogatijih držali su tek četvrtinu bogatstva današnje tipične obitelji, a pripadnici tog sloja plaćali su znatno više poreza nego ovi danas. Međutim, nekako smo ipak uspjeli razviti dinamično, inovativno gospodarstvo na kojemu nam je čitav svijet zavidio. Superbogati možda misle da njihovo bogatstvo pokreće svijet, no povijest nam kaže da nije tako. Ovoj bismo povijesnoj činjenici trebali dodati sljedeće: popriličan broj današnjih superbogatih, pa tako i Romney, obogatili su se ili se bogate u financijskom sektoru, kupujući i prodajući imovinu, a ne gradeći poslovanje u tradicionalnom smislu. Štoviše, rast udjela bogatih u državnom dohotku pratio je eksplozivan rast Wall Streeta. Ne tako davno rekli su nam da je takvo mahersko poslovanje dobro za sve nas, da će gospodarstvo biti učinkovitije i stabilnije.

Međutim, ispostavilo se da moderni financijski sustav udara temelje ozbiljnoj gospodarskoj krizi koja i dalje pogađa milijune Amerikanaca, a porezni su obveznici morali spasiti mnoge tobože genijalne bankare kako bi spriječiti još goru krizu. U najmanju ruku, neke pripadnike najbogatijih 0,01 posto možemo smatrati uništavateljima radnih mjesta, a ne stvarateljima. Jesam li spomenuo da ti spašeni bankari danas pružaju snažnu potporu Mittu Romneyju, koji je obećao da će ukinuti blage financijske reforme uvedene nakon krize? Naravno, mnogi, a vjerojatno većina bogatih stvarno pozitivno utječe na gospodarstvo, no za to su i obilno financijski nagrađeni. Međutim, nekako godišnji prihod od 20 i više milijuna dolara nije dovoljan. Žele da ih štujemo, da budu posebni tako što će plaćati manje poreza. A to je puno više od onoga što zaslužuju. Na kraju krajeva, i “obični ljudi” doprinose gospodarstvu. Zašto bismo bogate izdvojili radi posebne pohvale i beneficija? Što je s tvrdnjom da bismo bogatima trebali omogućiti niže poreze da im ne bismo ugrozili moć stvaranja bogatstva? Postoji puno dokaza, gledajući unatrag prema dvadesetim godinama prošlog stoljeća, kakvog učinka povećanje poreza ima na bogate, a nijedan od njih ne ide u korist ideji da će izmjena porezne stope za bogate o kojoj se trenutno raspravlja (predsjednik Obama zalaže se za umjereno povećanje, a Romney za daljnje olakšice) na značajniji način utjecati na tu moć. Sjećate li se kad su standardni sumnjivci tvrdili da će gospodarstvo propasti nakon što je Bill Clinton 1993. godine povećao porezne stope? Štoviše, ako vas stvarno brine utjecaj na javnu politiku, ne obazirite se na bogate, već na radnike koji godišnje zarade od 20.000 do 30.000 dolara, a često ih stigne kazna za bilo kakav oblik porasta dohotka jer ostanu bez beneficija poput bonova za hranu i zdravstvene skrbi za obitelji slabijeg imovinskog statusa.

Paul Krugman