Politička igra moći

Autor: The New York Times , 27. veljača 2011. u 22:00

Zastupnik Paul Ryan nenamjerno je, ali prikladno opisao nedavne prosvjede protiv novog guvernera Wisconsina Scotta Walkera, na koje se odazvao izrazito velik broj ljudi, rekavši: “Kao da se Kairo preselio u Madison.”

Nije mu to baš bilo pametno reći, budući da vjerojatno nije imao namjeru usporediti svog kolegu republikanca s Hosnijem Mubarakom. A možda i jest, jer u konačnici, znatan je broj uglednih konzervativaca, uključujući Glenna Becka, Rusha Limbaugha i Ricka Santoruma, javno potkazao pobunu u Egiptu i zahtijevao od predsjednika Obame da pomogne Mubarakovom režimu da je uguši.Međutim, bilo kako bilo, Ryan nije ni znao koliko je u pravu. Jer ono što se događa u Wisconsinu ne tiče se državnog proračuna, usprkos Walkerovom pretvaranju da samo želi biti fiskalno odgovoran. U biti se to tiče moći. Ono što Walker i oni koji ga podržavaju pokušavaju učiniti jest pretvoriti Wisconsin, a naposljetku i Sjedinjene Američke Države, iz djelotvorne demokracije u nešto nalik oligarhiji kakva je prisutna u zemljama trećeg svijeta. I upravo bi zato svatko tko vjeruje da trebamo protutežu političkim moćnicima koji snagu crpe iz bogatstva trebao stati na stranu prosvjednika. Evo i nešto podataka: Wisconsin doista jest u nepovoljnom položaju glede proračuna, premda su mu nedaće znatno blaže nego u nekoliko drugih američkih saveznih država. Zbog slabljenja gospodarstva, pali su prihodi, a novac iz programa poticaja koji je spasio ovu državu 2009. i 2010. godine konačno se istopio. U takvoj situaciji ima smisla pozvati na zajedničku žrtvu, uključujući monetarne ustupke od strane državnih zaposlenika. A predstavnici sindikata dali su do znanja da su zapravo i spremni na takve ustupke. No, Walker nije zainteresiran za dogovor. Djelomično zato što se ne želi žrtvovati. Iako uporno izjavljuje da se Wisconsin nalazi u groznoj fiskalnoj krizi, ustraje na poreznim rezovima koji će samo dodatno povećati deficit.

No, najbitnije je što je jasno dao do znanja da će radije stati na kraj pravu radnika na pregovore nego što će pregovarati s njima.Prijedlog zakona koji je potaknuo prosvjede oduzeo bi mnogobrojnim državnim službenicima pravo na pregovaranje, čime bi u biti razbio sindikate zaposlenih u javnim službama. Značajno je da su određeni zaposlenici, točnije, oni koji naginju republikanskoj opciji, izuzeti iz zabrane; kao da se Walker hvali političkom prirodom svojih postupaka.Zašto razbiti sindikate? Kao što sam rekao, to nema nikakve veze s pomoći Wisconsinu u borbi protiv postojeće fiskalne krize. A vjerojatno dugoročno neće pomoći ni državnom proračunu: suprotno onomu što ste možda čuli, zaposlenici u javnom sektoru u Wisconsinu i drugdje plaćeni su čak i nešto manje od zaposlenih u privatnom sektoru sa sličnim kvalifikacijama, pa doista nema mjesta daljnjem smanjenju plaća.Dakle, nije u pitanju proračun, već moć.Načelno, svaki američki građanin ravnopravno sudjeluje u političkom procesu. Naravno, u praksi su neki od nas ravnopravniji od drugih. Milijarderi mogu zaposliti vojsku lobista, mogu financirati skupine koje će na određeni način utjecati na politička pitanja, mogu financijski potkovati političara sličnih stavova.Na papiru smo mi država u kojoj vrijedi pravilo jedan čovjek, jedan glas, ali u stvarnosti smo više nalik oligarhiji u kojoj dominira šačica bogatih.S obzirom na takvu stvarnost, važno je imati institucije koje služe kao protuteža financijskim silnicima. A sindikati su takva vrlo važna institucija.

Ne morate voljeti sindikate, ne morate ni vjerovati da su njihova stajališta uvijek ispravna, ali svejedno možete prepoznati da su među rijetkim utjecajnim igračima u našem političkom sustavu koji zastupaju interese Amerikanaca srednjeg i radničkog staleža i koji se protive bogatima. Doista, ako je Amerika u posljednjih 30 godina sve više postala nalik oligarhiji, a sve manje demokraciji (što jest), do toga je u velikoj mjeri došlo zbog propasti sindikata u privatnom sektoru.A sada se Walker i njegovi istomišljenici pokušavaju riješiti i sindikata u javnom sektoru.U tom se nalazi gorka ironija. Kao i u ostalim državama, u Wisconsinu je fiskalnu krizu u velikoj mjeri prouzročila upravo sve veća moć američke oligarhije. Konačno, upravo su superbogati igrači, a ne opća javnost, ustrajali na financijskoj deregulaciji i time pripremili teren za gospodarsku krizu 2008./2009., krizu čije su posljedice glavni razlog trenutnog škripca u kojemu se našao proračun.A sada politička desnica pokušava iskoristiti tu krizu da bi uklonila jedan od posljednjih preostalih kontrolnih tijela oligarhijskog utjecaja.I hoće li napad na sindikate biti uspješan? Ne znam. Ali svi kojima je stalo do opstanak naše ustavom zajamčene “vladavine naroda, iz naroda” trebali bi se nadati da neće.

Paul Krugman

Komentirajte prvi

New Report

Close