Rad nedjeljom ponovno je aktualizirala Crkva, točnije kardinal Josip Bozanić na zavjetnom hodočašću u Mariji Bistrici. Doslovno je zavapio za jednim neradnim danom u tjednu, a čuo ga je i sam premijer Sanader. Iako je premijer, kako sam kaže, protiv rada nedjeljom, lopticu je prebacio na konsenzus sindikata, prvo između sebe samih, te nakon toga i s poslodavcima. No, dvije institucije neće oko toga tako skoro postići dogovor. Lako je premijeru s takvim sindikatima. A i poslodavcima. Dok se prvi razilaze u mišljenjima, suprotstavljaju osobne strasti naspram sindikalnog jedinstva i radnika, te se s prijezirom gledaju, poslodavci su skloniji diplomatskim metodama tjerati vodu na svoj mlin. Sindikati se ne mogu dogovoriti niti oko minimalca, niti oko zajedničke proslave Praznika rada, niti oko toga tko je od njih reprezentativan, a tko se takvim samo prodaje. I kao takvi najbolji su socijalni partner kad nešto treba izbjeći ili pak kad obećanje treba zaboraviti. A Sanader je Zakon o radu obećao.

Radna mjesta
Da se on neće donositi prije izbora postalo je jasno prije mjesec dana. Kako je tada za Poslovni dnevnik izjavila predsjednica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) Ana Knežević Vlada je definitivno odustala od donošenja tog Zakona, a u čitanje ovog saziva Sabora, dodala je, neće ići ni prijedlog Izmjena i dopuna Zakona o radu HSLS-a koji u svojoj naravi samo ograničava rad nedjeljom. “Premijer je očito shvatio da će ga takav politički potez koštati. Zabrani li ili samo ograniči rad nedjeljom, ostat će bez velikog financijskog kolača. Netko mora financirati njegovu kampanju, a pritom sigurno računa na vlasnike velikih trgovačkih lanaca”, rekla je tada Knežević. Ako u tome ima i zrnce istine, onda je stvar jasna. Nedjelja više nije rezervirana za odlaske u prirodu, zajedničko druženje, ili, kako vapi Bozanić, za mise, već za cjelodnevno šetanje trgovačkim centrima. Nedjeljom se trguje i profitira, a u zemlji gdje iz tjedna u tjedan niču veliki centri zabraniti rad bilo bi, sa stajališta pojedinih poslodavaca, potpuno neshvatljivo. I krajnje neugodno. Jer ako postoje barem i male naznake za dobrom donacijom kampanji, nitko neće talasati toplu vodu. To dokazuje i razboriti stav HUP-a, koji kaže kako rad, pa makar i nedjeljom, treba cijeniti posebice u zemlji gdje je nezaposlenost tako visoka kao u nas. Ako se radna mjesta kreiraju kroz rad neradnim danima, onda to treba podržati. Pobuniti se zasigurno neće ni oni ubogi trgovci, koji rade po 12 sati i primaju niske plaće. Oni su sretni što imaju posao, šute i rade. Šutjela je jedno vrijeme i Crkva, sve do nedjelje u Mariji Bistrici. Naljutilo je to posebno Anu Knežević koja je istaknula da Crkva spominje neradnu nedjelju samo prigodno. Ona Crkvi zamjera što nije vršila veći pritisak na Vladu, a smatra kako bi Zakon već bio donesen da je postojala dobra volja s obje strane. To je trebao biti njezin veliki projekt, štoviše pothvat, ali osim osobnog premijerovog stava da rad nedjeljom ne podržava nije dobila nikakvu drugu satisfakciju.

Apsolutna zabrana
Premijer zna što kaže kad zakon upućuje na konsenzus. Do njega neće doći, jer Ana Knežević ne predstavlja zajedničke stavove svih sindikalnih središnjica. Ni dok je priča sa slobodnom nedjeljom bila aktualna, sve središnjice nisu dijelile njezin stav o apsolutnoj zabrani. Nisu tada to tako glasno isticali, ali danas bi joj bez pardona okrenuli leđa. Nakon posljednjeg istupa sa Zakonom o minimalcu kojeg je mimo svih poslala u Sabor preko HSU-a, teško da može računati na njihovu dobru volju. Tim ih je činom debelo izritirala, a stav je svih drugih središnjica da se samo narugala sindikalnom zajedništvu. Ono što je najtužnije u cijeloj priči jest činjenica da nitko u sindikatima ovaj slučaj neće shvatiti kao pouku! Nitko nakon minimalca ili kraha oko zabrane rada nedjeljom neće reći, sad ćemo svi sjesti i razgovarati o tome kako se postaje istinski socijalni partner. Taština je uzela maha i učinjene greške teško je ispraviti. A to Sanader dobro zna. I baš mu je zato lako s takvim sindikatima.