Rješavanje globalnog zatopljenja ulaganje je u budućnost

Autor: Joseph E. Stiglitz , 09. siječanj 2013. u 22:00

Kriza eurozone i fiskalna litica u SAD-u zasjenili probleme svjetskog gospodarstva.

U sjeni krize eurozone i američke fiskalne litice lako je zanemariti dugotrajne probleme svjetskog gospodarstva. No dok se bavimo neposrednim brigama, oni  i dalje vriju, a mi ih zanemarujemo na vlastitu štetu. Najozbiljniji problem je globalno zatopljenje. Iako je slab učinak svjetskog gospodarstva doveo do manjeg rasta emisija ugljikova dioksida, riječ je tek o kratkom predahu. Usto, već smo u velikom zaostatku: s obzirom na to da smo tako sporo reagirali na klimatske promjene, za postizanje cilja od maksimalnog rasta temperature od dva stupnja Celzijeva bit će potrebna značajna smanjenja redukcije emisija stakleničkih plinova.

Problem nejednakosti
Neki smatraju da bismo s obzirom na pad svjetskog gospodarstva globalno zatopljenje trebali gurnuti u drugi plan. Upravo suprotno, kad bismo svjetsko gospodarstvo prilagodili klimatskim promjenama, potaknuli bismo potražnju i rast. Istodobno, tempo napretka tehnologije i globalizacije stvara potrebu za brzim strukturnim promjenama u razvijenim zemljama, ali i u zemljama u razvoju. Takve promjene mogu biti traumatične, a tržišta ih često ne znaju provesti kako treba. Kako je Velika depresija nastala dijelom i zbog problematičnog prelaska s agrarnog na urbano proizvodno gospodarstvo, tako i današnji problemi dijelom nastaju i zbog potrebe za prelaskom s proizvodnje na usluge. Treba stvarati nove tvrtke, a moderna financijska tržišta znatno se uspješnije bave špekulacijama i iskorištavanjem nego financiranjem novih poduzeća, osobito malih i srednjih tvrtki. Štoviše, za taj je pomak potrebno ulaganje u ljudski kapital koje si pojedinci često ne mogu priuštiti. Među uslugama koje ljudi žele jesu zdravstvo i obrazovanje,  dva sektora u kojima vlada prirodno igra važnu ulogu (zbog prirođenih nesavršenosti tržišta u tim sektorima te problema jednakosti). Prije krize koja je nastupila 2008. mnogo se pričalo o globalnoj neravnoteži i potrebi da zemlje s trgovinskim suficitom, poput Njemačke i Kine, povećaju potrošnju.

To se pitanje više ne spominje; štoviše, Njemačka se nije uspjela pozabaviti kroničnim vanjskim suficitom, što je dio krize eurozone. Kineski suficit, kao postotak bruto domaćeg proizvoda (BDP), u međuvremenu je pao, no dugoročne implikacije još uvijek nisu poznate. Ukupni trgovinski deficit Sjedinjenih Američkih Država neće nestati bez povećanja domaće štednje te ključnih promjena globalnih monetarnih odnosa. Trenutno nije izgledno da će doći i do jednoga. Dok Kina povećava potrošnju, nužno će više robe kupovati od Sjedinjenih Američkih Država. Vjerojatno će se povećati potrošnja netrgovinskih dobara, kao što su zdravstvo i obrazovanje, što bi moglo dovesti do dubinskih poremećaja globalnog nabavnog lanca, posebice u zemljama koje su prije dobavljale materijale za kineske izvoznike. Konačno, vlada i svjetska kriza nejednakosti. Nije problem samo u tome što oni što najviše zarađuju uzimaju sve veći komad gospodarskog kolača, već i u tome što oni u sredini ne dijele gospodarski rast dok u mnogim državama raste siromaštvo. Jednakost šansi u Sjedinjenim Američkim Državama pokazala se kao mit. I dok je Velika recesija pogoršala te trendove, oni su bili prisutni i prije krize. Štoviše, ja i drugi tvrdili smo da je rast nejednakosti jedan od glavnih razloga pada gospodarskih aktivnosti, a dijelom je riječ i o posljedici dubokih i trajnih strukturnih promjena svjetskog gospodarstva. Gospodarski i politički sustav koji ne pogoduje većini građana dugoročno nije održiv. Na kraju će se vjera u demokraciju i tržišno gospodarstvo iscrpjeti, a legitimnost postojećih institucija i okvira suradnje dovest će se u pitanje.

Neispunjena obećanja
Dobra je vijest što se u posljednjih trideset godina smanjio jaz između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju. Unatoč tome, stotine milijuna ljudi i dalje žive u siromaštvu, a vrlo je malo napretka postignuto u smanjenju jaza između najslabije razvijenih i ostalih zemalja. U tome su ulogu odigrali nepošteni trgovinski sporazumi te neopravdane poljoprivredne subvencije, koje su smanjile cijene o kojima ovisi dohodak najsiromašnijih. Razvijene zemlje nisu ispunile obećanje iz Dohe u studenome 2001. godine, kad je obećano stvaranje trgovinskog režima koji bi pogodovao razvoju, kao ni obećanje sa sastanka skupine G8 u Gleneaglesu 2005. godine , kad je rečeno da će najsiromašnije zemlje dobiti znatno veću pomoć. Tržište neće samo od sebe riješiti nijedan od tih problema. Globalno zatopljenje problem je ''javnih dobara''. Kako bi došlo do strukturnih promjena koje su svijetu potrebne, treba nam aktivnija uloga vlada, i to u trenutku kad američka i europske vlade traže brojne rezove. Dok se borimo s današnjom krizom, moramo se pitati pogoršavamo li svojom reakcijom te dugoročne probleme. Put koji su nam utrli borci protiv deficita i zagovaratelji mjera štednje slabi današnje gospodarstvo i šteti budućem razvoju.Ironija je u tome što, s obzirom na to da je nedovoljna potražnja postala glavni izvor globalnih problema, postoji alternativa: ulaganje u budućnost tako što ćemo istodobno rješavati probleme globalnog zatopljenja, nejednakosti, siromaštva i potrebe za strukturnim promjenama.

© Project Syndicate, 2013.
www.project-syndicate.org

Komentirajte prvi

New Report

Close