Države s visokom stopom osobnog dohotka danas su u gospodarskim nevoljama, a uglavnom je riječ o problemima rasta i zaposlenosti. Kriza iz tih zemalja prelijeva se i u zemlje u razvoju. Koji su čimbenici zajednički današnjim problemima i koliko su prikladne vjerojatne mjere rješavanja tih problema?Prvi je ključni čimbenik smanjen opseg zaduživanja te manjak zbirne potražnje. Otkako je 2008. počela financijska kriza, nekoliko je razvijenih zemalja, održavši potražnju pretjeranim financiranjem dugovima i potrošnjom, moralo popraviti javne i privatne bilance, a za to treba vremena. Upravo su zbog toga zaostali u pogledu rasta i zapošljavanja. Netrgovinski aspekt svakog naprednog gospodarstva jest velik te čini gotovo dvije trećine ukupnih aktivnosti. Za taj veliki sektor nema zamjene što se domaćeg tržišta tiče. Trgovinska bi strana mogla nadoknaditi dio deficita, no nije dovoljno velika da ga u potpunosti nadoknadi. Vlade bi zapravo trebale premostiti taj jaz, no veliki i sve veći dugovi smanjuju im mogućnost za to (iako se vodi žestoka rasprava o naravi tog ograničenja).Poanta jest da će smanjen opseg zaduživanja osigurati rast koji će u najboljem slučaju biti kratkoročan i srednjoročan. Ako se kriza u Europi nastavi ili ako početkom 2013. američke “fiskalne vratolomije” dođu do mrtve točke, vjerojatniji je veći pad.

Raspodjela koristi rasta
Drugi čimbenik koji je zajednički današnjim problemima tiče se ulaganja. Dugoročniji rast zahtijeva ulaganja pojedinaca (u obrazovanje i vještine), vlade i privatnog sektora. Teška je istina da je loša strana modela rasta temeljenog na potrošnji, koji je vladao prije krize, manjak ulaganja, osobito što se javnog sektora tiče. Ako se fiskalni rebalans postiže smanjenjem ulaganja, srednjoročni i dugoročni rast bit će zakinut za manje prilika za zapošljavanje mladih, novih pripadnika tržišta rada. S druge strane, održanje ulaganja ima i izravan trošak te znači da se potrošnja odgađa. No, čija potrošnja?Ako se gotovo svi slažu da je povećanje ulaganja potrebno za poticanje i održanje rasta, a većina smatra kako bi netko drugi to trebao platiti, ulaganja će biti žrtve bezizlaznoga dijeljenja tereta, što će utjecati na političke procese, izbore te oblikovanje mjera za fiskalnu stabilizaciju. Temeljni su problem porezi. Da se ulaganja javnog sektora povećaju bez povećanja poreza, proračunski rezovi koji su negdje drugdje nužni radi izbjegavanja neodrživog rasta duga bili bi nevjerojatno visoki. Najveći je izazov uključivost, to jest raspodjela koristi rasta. Taj je izazov odavno prisutan, osobito u SAD-u, a nastao je barem dvadeset godina prije krize; s obzirom na to da se nije riješio, danas ugrožava društvenu koheziju. Dohodak srednje klase u većini naprednih zemalja stagnira, a prilika za zaposlenje sve je manje, osobito u trgovinskom dijelu gospodarstva. Udio dohotka koji odlazi na kapital raste, i to na štetu radne snage.

Ograničenja u zapošljavanju
Naročito je u SAD-u stvaranje zaposlenosti neravnomjerno zastupljeno više u netrgovinskom sektoru. Ti su trendovi odraz spoja sila s tržišta tehnologije i svjetskog tržišta koje djeluju u posljednjih dvadeset godina. Što se tehnologije tiče, inovacije koje skraćuju radni proces u mrežnoj obradi podataka i automatizaciji transakcija stvorile su jaz između rasta i stvaranja zaposlenosti u trgovinskom i netrgovinskom sektoru. U trgovinskom dijelu naprednih gospodarstava, automatizacija proizvodnje (uključujući povećanje sposobnosti robota te, jednog dana, 3D tisak) spojila se s integracijom milijuna novih sudionika u sve razvijenijim lancima nabave te dovela do ograničenja rasta zaposlenosti. Multinacionalne tvrtke sve uspješnije te globalne lance nabave rastavljaju prema funkciji i položaju te ih potom ponovno spajaju po nižim troškovima prijevoza, što ukida zaštitu tržišta rada koja je nekoć potjecala od lokalne konkurentnosti radnika.Taj je izazov osobito težak jer se gospodarska politika nije primarno usmjerila prema nepovoljnim distribucijskim trendovima koji nastaju zbog promjena na globalnom tržištu. Usto, raspodjela dohotka na razini razvijenih gospodarstava, koja navodno ovisi o sličnim tehnološkim i tržišnim silama, zapravo je drastično različita, što upućuje na to da spoj društvenih politika i različitih društvenih normi uistinu utječe na distribuciju. Iako se teorija optimalnog oporezivanja dohotka izravno tiče ustupaka između poticaja za učinkovitost te posljedica distribucije, odgovarajuća je ravnoteža još uvijek daleko.Stabilna državna bilanca u tome bi pomogla jer bi dio dohotka koji ulazi u kapital odlazio na državu. No, uz iznimku Kine, zemlje diljem svijeta sada su u slabom fiskalnom položaju. Zbog toga je smanjenje zaduživanja i dalje jasan prioritet mnogih zemalja, što dovodi do smanjenja rasta, a fiskalne protumjere ograničavaju visok ili rastući državni dug i deficit.

Stagnacija i u Kini
Zasad nema baš dokaza da su političari, zakonodavci, pa i javnost, spremni dodatno smanjiti trenutnu stopu potrošnje putem poreza kako bi se stvorio prostor za veća ulaganja usmjerena na rast. Štoviše, moguće je da će pod financijskim pritiskom doći do obrnute situacije. Nekoliko praktičnih mjera kojima se u SAD-u rješava izazov preraspodjele vjerojatno su dio šireg izbornog programa, unatoč retorici koja nas uvjerava u suprotno.Ako je to točno u slučaju naprednih zemalja, svjetskom gospodarstvu prijeti višegodišnje razdoblje niska rasta, uz popratni rizik koji nastaje zbog političke krize i pogrešaka u Europi, Sjedinjenim Američkim Državama i drugim zemljama. Taj scenarij podrazumijeva slabiji rast (otprilike 1-1,5 posto) u zemljama u razvoju, pa tako i u Kini, što također nosi negativan rizik.

© Project Syndicate, 2012.

Michael Spence, dobitnik je Nobelove nagrade za ekonomiju, profesor ekonomije na Fakultetu ekonomije Stern na Sveučilištu u New Yorku te viši suradnik Instituta Hoover na Sveučilištu Stanford. Autor je knjige The Next Convergence – The Future of Economic Growth in a Multispeed World (www.thenextconvergence.com).