Ideja stvaranja plinskog OPEC-a nije nova, pojavljuje se u raznim oblicima još od 2001. kada je počeo nagli rast cijena goriva. Unatoč napuhavanju mogućeg učinka takvog udruženja ono se na koncu uvijek ispuhalo. Za to postoje jednostavni ekonomski razlozi, ali ideja uvijek dobro dođe u dnevno političke svrhe.

Naime, Rusiji nikako ne ide na ruku uporan pad cijene nafte, pa ovim “tigrom od papira” zajedno s Quatarom i Iranom maše prema Zapadu. Činjenica zbog koje plinski OPEC nikad nije zaživio je to što tajni dogovor proizvođača plina jednostavno nije isplativ. Plin granice prelazi u plinovodima, koji su građeni dugo i planski, sa strogo proračunatim cijenama energenata koje prenose. Za razliku od nafte, on se dostavlja do točno određenih tržišta na kojima su sklopljeni dugogodišnji ugovori zaštićeni kompleksnim formulama rasta i pada cijena. Dakle, s cijenama plina sada nema manipulacija kao s naftom. Takve spekulacije će u budućnosti omogućiti ukapljeni zemni plin (LNG) koji se prevozi tankerima, što će omogućiti ad-hoc dogovore i nadmetanje za kupnju. Problem proizvođača plina je to što se LNG za sada ne prodaje u značajnim količinama tako da ima sasvim zanemariv utjecaj u određivanju cijene plina. LNG zauzima oko osam posto svjetske trgovine plinom. Od te količine samo osam posto otpada na ugovore “na licu mjesta”, a ostatak su također dugoročni ugovori. Dakle, samo nešto više od pola posto svjetske trgovine plinom podložno je za mešetarenje, što je premalo da bi se uzdrmale fiksirane cijene. Proizvođači plina moći će u potpunosti manipulirati cijenama tog energenta kada LNG zauzme 25 do 30 posto ukupnog svjetskog tržišta plina. Ta količina od koje će se dio naći u slobodnoj prodaji omogućit će utjecaj na formiranje cijena prema uvoznicima. Ne treba zaboraviti da i uvoznici sada zapravo imaju neformalni kartel, koji sa svoje strane pokušava održati razmjerno niske cijene plina. Zanimljivo je kako zemlje koje najviše lobiraju za stvaranje plinskog OPEC-a zapravo nisu ozbiljni igrači na tržištu LNG-a. Rusija i Iran, primjerice, uopće nemaju proizvodnju LNG-a. Dok je ne pokrenu, njihove prijetnje o manipuliranju cijenama zemnog plina zapravo su više političke nego stvarne gospodarske prirode.