Nije lako premijeru Andreju Plenkoviću. Nakon briselskih hodnika u kojima se do iznemoglosti pregovara o svakom zarezu i glagolskom modalitetu, gdje novac ne predstavlja problem, a vrijeme mjeri isključivo po briselskom satu, došao čovjek u Hrvatsku. Iz jednog alternativnog, gotovo utopijskog svijeta, preuzeo Vladu male, problematične zemlje, u kojoj se do iznemoglosti jedino prelijeva iz šupljeg u prazno, a kumice na placu debatiraju o proračunskom deficitu jednakom vještinom kao karijerni diplomati u Rue de la Loi “white paperima”.

Iz najava koje iz Vlade stižu proteklih tjedana, a sve se mogu staviti pod zajednički nazivnik trošenja milijardi kuna poreznih obveznika, čini se da nam je premijer ostao na briselskom vremenu.

Od reformi ni 'R'

Proračun za 2017. u kojem su se nasušno očekivali nacrti ključnih reformi (izuzev porezne), u za to savršenoj, prvoj godini mandata, ostao je na frazama, a od reformi ni “R”. Ali, ajde, niži deficit i povratak političke stabilnosti nakon one komitragedije od prošle Vlade, bili su dovoljni da nam rejting agencije popeglaju izglede rejtinga. I dalje, smo u subinvesticijskom, dakle u “smeću”, ali sad bar uz pozitivno očekivanje. Nije se tinta na reportu o rejtingu ni osušila, a već se milijarde novih rashoda počele vrtjeti u javnosti kao brojilo od struje za dva milijuna lampica obitelji Salaj u Čazmi.

Nakon što se pokazalo da se za branitelje i obranu u proračunu ima, a za javne i državne službe nema, sindikati su vidjeli crvenu krpu i zatražili ono što im po zakonu pripada. Postignut je dogovor s državnim službenicima i za njih će se naći preraspodjelama(?), ali ostaje pronaći 1,4 milijardi kuna za javne službe koji nisu nigdje planirani ili slijede tužbe. Onda je pak predsjednica najavila kupnju vojnih aviona iduće godine. Koliko bi to koštalo nismo definitivno saznali, kao ni gdje će se pronaći taj novac.

Kao zmija noge

U lepezi političkih obećanja čiji se financijski efekt ne zna jest i novi zakon o braniteljima, koji će između ostalog izjednačiti prava pripadnika HVO-a s hrvatskim braniteljima te vratiti mogućnost da se po dijagnozi PTSP-a ostvaruju prava. Koliki će taj financijski efekt biti i otkud će se pronaći novac, u Vladi skrivaju kao zmija noge. Bivši ministar branitelja Fred Matić otkrio je da su u njegovom mandatu branitelji tražili rješenja teška između 10 i 14 milijardi kuna, no aktualni ministar Tomo Medved to odbacuje, kritike naziva stvaranjem shizofrene situacije, ali svejedno ne otkriva kumulativnu cijenu tog zakona.

A, onda je stigao šećer na kraju: premijer je najavio da je njegovoj Vladi apsolutni prioritet povratak Ine pod nacionalno okrilje kupnjom dionica od Mađara. Ne ulazeći u činjenicu da se to poklapa s arbitražom koju je Hrvatska izgubila protiv Mola, ni ima li zdravorazumske logike da se nacionalizira već privatizirana kompanija koja nema ništa slično sa slikom naftne kompanije koju većina nosi u svojim glavama, kao niti koja se time uopće šalje poruka ulagačima u Hrvatsku, pitanje je čime to Plenković misli platiti? Pri tom, ovdje govorimo o oko 23 milijarde kuna što je gotovo petina godišnjih rashoda koje premijer namjerava pribaviti iz nepoznatog izvora ne povećavajući javni dug.

Kalkulirani spin ili?

Zna li to naš premijer trikove kako zaobići bildanje javnog duga ili je sve kalkulirani spin da odvrati pozornost od propale arbitraže? Hoće li nakon zabavljanja javnosti kratko reći da je pronađeno novo rješenje? Gospodine Plenkoviću, umjesto domoljubnog busanja u prsa, građanima Hrvatske bilo bi puno bolje da, umjesto povratka u plansku ekonomiju i stvaranja novih radnih mjesta za političke uhljebe, pronađete kako refinancirati javni dug koji otplaćujemo. Samo iduće godine stiže nam račun od 27 milijardi kuna, a već je cijena novca krenula rasti. Novca ni sad nemamo, a sat je već počeo otkucavati, što znači da je vrijeme da se s briselskog hitno “prešaltate” na hrvatsko vrijeme.