Obljetnica smrti Johna Maynarda Keynesa (1883. – 1946.), po mnogima najvećeg znanstvenika moderne ekonomije izazvala je reakcije brojnih svjetskih ekonomista – prvenstveno u želji da naglase dvije činjenice. Prva je današnja sveprisutnost Keynesova ekonomskog učenja u području monetarne i fiskalne politike, i drugo je potreba povezivanja ekonomske teorije s ukupnom politikom i praksom gospodarskog života.

Zakon potrošnje
Keynes, britanski ekonomist, profesor političke ekonomije na Sveučilištu u Cambridgeu, teoretičar državnog intervencionizma, svojim stavovima, raspravama i djelima imao je utjecaj kakav se ne pamti od A. Smitha i D. Ricarda. Njegova najbolja i najutjecajnija knjiga Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca (1936.) u kojoj govori o rješavanju problema nezaposlenosti, upućuje na nužnost stimuliranja potrošnje i poticanja investicija. Keynes je također upućivao na potrebu permanentnog znanstvenog proučavanja nacionalnog dohotka kao i njegovih sastavnih dijelova. Hvaljena i osporavana Keynesova teorija novca ubrzala je znanstveno istraživanje ponude i potražnje novca, a posebno fenomena inflacije. Ta teorija je potaknula osnivanje raznih ekonomskih i monetarnih škola koje su, među ostalim, i matematičkim metodama znatno pripomogle makroekonomistima u rješavanju krupnih proračunskih pitanja. Keynesov zakon potrošnje uputio je ekonomiste na rješavanje brojnih pitanja dohotka i troška za potrošna dobra.

Keynezijanci i protivnici
Govoreći prije nekoliko dana o Keynesovoj znanstvenoj ekonomskoj ostavštini nobelovac i profesor na njujorškom Univerzitetu Columbia Joseph E. Stiglitz naglasio je da su gotovo sve Keynesove postavke neokrnjene nadživjele kritičare. Stiglitz smatra da mnoge svjetske ekonomije, a posebno američka i nekih europskih razvijenih zemalja, trebaju još mnogo graditi i učiti na temeljima Keynesove ekonomije, posebno za području zaposlenosti, valutnih tečajeva, kamata, poreza i platnog deficita. Suprotno govori Alberto Alesina, profesor političke ekonomije na bostonskom Harvardu. “Keyenesova ostavština je neprocjenjive vrijednosti, ali zbog izmijenjenih gospodarskih okolnosti primjenjiva je u manjem broju zemalja, ali nikako u Europi. Nezamislivo je da jedan kontinent kao što je Europa s toliko partikularnih i isprepletenih interesa može u prihvatljivom razdoblju uspješno provesti ‘kejnzijansku’ reformu”, smatra Alesina. Pomirljiviji je njegov bostonski kolega, Olivier Jean Blanchard, profesor makroekonomije na MIT-u (Massachusetts Institute of Technology) pozivajući se na čuvenu izreku američkog monetarista Miltona Friedmana: “Danas smo svi mi kejnzijanci”. Keynes je u svom relativno kratkom životnom vijeku dao tako velik znanstveni opus da nema relevantnog ekonomskog znanstvenika koji nije bar nešto usvojio od velike Keynesove znanstvene ostavštine.
(S. A.)