Kako se dijeli zarada od ZAMP-ova monopola

Autor: Zorislav Antun Petrović , 28. travanj 2009. u 22:00

Autori najvećih hitova u Hrvatskoj dobivaju po tridesetak kuna godišnje i postavlja se pitanje tko onda od ZAMP-a dobiva najveće honorare

Nevjerojatno je koliko se malo u Hrvatskoj, zemlji koja se tako često poziva na naslijeđe, u kojoj se tako često čuvaju ognjišta, koju se tako voli opisivati zemljom znanja, polaže na narodnu mudrost. A jedna od najvećih mudrosti sadržana je u famoznoj poslovici: Čist račun, duga ljubav. Na žalost, Hrvatska je sve više zemlja kratkih ljubavi, što se proteklog tjedna moglo vidjeti na tri jako dobra primjera. Prvi i vjerojatno najpoznatiji primjer je zahtjev studenata koji su okupirali fakultete diljem Hrvatske tražeći potpuno javno financiranje visokog obrazovanja na svim razinama za sve studente koji zadovolje uvjete upisa. Odnosno, kako su to najčešće prenosili mediji, studenti traže besplatno školovanje za sve koji savjesno odrađuju svoj posao. Zahtjev je potpuno legitiman i suvisao, posebice kad se uzme u obzir sve što se događalo s visokim školstvom posljednjih godina i otvaranjem mogućnosti fakultetima da naplaćuju školarine koja je ponovno dovela do famoznog, nazovimo ga tako, hrvatskog recepta, kojim se inzistira samo na prednostima, a do obveza malo tko drži.

Čisti računi
Otkad se pojavio famozni studij “za vlastite potrebe”, zahvaljujući čemu je svatko tko je prešao prag na prijemnom ispitu mogao upisati željeni fakultet ako plati školarinu, broj studenata je rastao, a rasli su i prihodi fakulteta. Bilo bi zaista zanimljivo vidjeti na koliko je visokih učilišta taj rast prihoda rezultirao i većom kvalitetom nastave ili barem zadržavanjem postojeće razine obrazovanja, a na koliko njih se upisivalo sve dok je bilo zanimanja bez ikakvog povećavanja kapaciteta, bilo fizičkih, bilo intelektualnih, pojedinog fakulteta. I tako se došlo do apsurda da je uvođenje plaćanja usluge rezultiralo rušenjem njezine kvalitete u najvećem broju slučajeva, i to čak dotle da na pojedinim fakultetima studenti ne mogu naći mjesto u predavaonicama iako su za mjesta platili. A što je bilo s novcem od školarina? E to se u prevelikom broju slučajeva ne zna i nije nikakvo čudo da je javnost na strani studenata. Konačno, ta ista javnost ionako svake godine izdvaja sredstva za rad sveučilišta, koja onda ne bi trebala barem dovoljno kvalitetnim studentima naplaćivati školarine. Drugi sjajan primjer je reakcija na akcijski plan koji je izradilo Ministarstvo turizma kako bi spasilo ovogodišnju sezonu. Tim je planom predviđeno pedesetpostotno smanjenje naknade ZAMP-u (zaštita autorskih i muzičkih prava), stručnoj službi koja štiti autorska glazbena prava za oko 300 redovnih i 5000 pridruženih članova te više od dva milijuna inozemnih autora. Takva stručna služba je apsolutno potrebna u svakoj uređenoj zemlji jer je neupitno da je i kompozicija intelektualno vlasništvo koje se ne može koristiti a da se ne osigura naknada autoru. To je rezultiralo apsolutno opravdanim prosvjedima glazbenika koji su digli svoj glas protiv te jednostrane odluke koja utječe na njihove prihode. Međutim, nakon toga su se u javnosti pojavile brojne informacije koje su pokazale da ovdje isto nisu skroz čisti računi. Naime, premda je godišnji prihod ZAMP-a oko 80 milijuna kuna, od te bujice novca do autora dolaze samo kapi. Autori nekih najvećih hitova u Hrvatskoj dobivaju po tridesetak kuna godišnje, što je, u najmanju ruku, zanimljivo i postavlja se pitanje tko onda dobiva najveće honorare. K tome, Udruga ugostiteljstva i turizma upozorava kako je na snazi do u tančine razrađen sustav prisilne naplate kojem se na kraj može stati samo promjenom sustava jer je riječ o monopolu koji je posve netransparentan, pa krajnji korisnik nema uvida zašto i po kojim kriterijima plaća to što plaća. Koliko novca dobiva, primjerice, Paul McCartney, autor nekih od najvećih hitova u povijesti glazbe? To za sada javnost ne zna, a dok se stvar ne promijeni teško je očekivati da bude na strani ZAMP-a, odnosno autora glazbe.

Tijek novca
A treći slučaj je Nikolaja Pešalova, Bugarina koji je Hrvatskoj donio olimpijsko zlato iz Sydneya 2000. godine, i četiri godine poslije broncu iz Atene. Prema medijskim napisima, naš Bugarin razmišlja o tome da stavi medalje na internetsku prodaju ili da ih ponudi nekoj aukcijskoj kući. Naravno, u prvi mah su se svi zgrozili nad sudbinom čovjeka koji je osvajao olimpijske medalje pod hrvatskim barjakom, a zagrebački gradonačelnik Milan Bandić odmah ga je pozvao u glavni grad Hrvatske. Međutim, kad su u javnost počele izlaziti informacije o tome što je sve Pešalov dobio kao naknadu za svoj trud, cijela slika je dobila bitno drukčije nijanse. Između ostalog dobio je, prema novinskim napisima, najmanje 2,2 milijuna kuna od Hrvatskoga olimpijskog odbora kroz hranarine. Od grada Splita dobivao je svaki mjesec 2900 kuna te stan na korištenje. Također je dobio naknade za osvojene olimpijske medalje. Naravno, može se polemizirati o tome je li to dovoljno ili nije, ali ove informacije bacaju skroz drugo svjetlo na inicijalno tužnu životnu priču. U Hrvatskoj novac prikupljen od poreza, odnosno u slučaju ZAMP-a, parafiskalnih davanja, prečesto ide nekim tokovima o kojima javnost nema pojma, što ima za posljedicu manjak povjerenja u institucije, odnosno u pravednost i racionalnost trošenja proračunskih sredstava. A bez toga teško je očekivati da će građani biti zadovoljni svojom vlašću.

Zorislav Antun Petrović, predsjednik Transparency Internationala Hrvatska i član Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa

Komentirajte prvi

New Report

Close