Europa zapada u zamku stagnacije. S obzirom na to da je rast jedva zamjetan, a opasno niska stopa inflacije uzrokuje rast stvarne kamatne stope, teret javnog i privatnog duga sve je teži, a mnogi strahuju da nam prijeti još jedno izgubljeno desetljeće.

Iako raspad eurozone više nije izgledan, opasnost i dalje postoji. S obzirom na sve to, Europa gubi na domaćoj i inozemnoj važnosti. Francuska i Njemačka, koje su više od šezdeset godina predvodile europske integracije, ne smiju prihvatiti ovakvo stanje stvari. Hitno im treba zajednički plan, a ne međusobne optužbe njemačkih dobavljača i francuskih potražitelja takve su kontroverze besmislene. Nedovoljan rast proizvodnje očit je dokaz manjkavosti dobave. Spoj visoke stope nezaposlenosti i pada inflacije očit je dokaz pada potražnje. Razlike u kamatnoj stopi unutar istog tečajnog područja očit su dokaz krize jedinstva. Činjenica je da Europu more višestruke boljke. Stoga su potrebne mjere na sva tri fronta, no pitanje je kako to izvesti.

Da je Europa jedna zemlja s jednom vladom, usvojila bi dvostruku strategiju te spojila ambiciozne reforme za poticanje rasta s podrškom u obliku fiskalne politike. Središnja bi banka jasno dala do znanja da je spremna – pod uvjetom da su reforme stvarne te da je želja za naknadnom fiskalnom konsolidacijom ozbiljna – služiti kao "zaštitni bedem za državno financiranje", kako je u kolovozu istaknuo čelnik Europske središnje banke Mario Draghi. Europa ništa od toga ne može učiniti, a jednostavnih rješenja nema. 

Ulaganja kao rješenje
Neki kažu da bi Njemačka trebala poticati potražnju, dok bi druge zemlje, pa tako i Francuska, trebala provesti reforme na području ponude. Međutim, povećanje zaduženosti jedne zemlje iznad granice prihvatljivosti (iz perspektive te države) ne može se iskoristiti da se trguje dobrobitima reforma za poticanje rasta u drugim državama. Jedno je rješenje da se uspostavi financijski instrument na razini eurozone, to jest, jednostavno rečeno, proračun eurozone koji bi predviđao mogućnost kreditiranja. No iako je to dugoročno gledano zasigurno poželjno, trenutno nema takvih prihodovnih priljeva, a ni upravljačke strukture koja bi takav mehanizam provodila. U tom su se kontekstu ulaganja pokazala kao poželjno rješenje za sve. Europska komisija predložila je plan poticanja ulaganja putem novog programa financiranja, a nadam se da će se pokazati uspješnim. Međutim, problem rasta u Europi neće se riješiti samo nabacivanjem novca. U izvještaju koji smo nedavno uputili njemačkom i francuskome ministru gospodarstva, predlažemo pragmatički plan koji uzima u obzir činjenicu da se Francuska i Njemačka, unatoč nužnosti reforma, suočavaju s različitim izazovima te da sukladno tomu moraju oblikovati politiku. Kratkoročni izazovi u Francuskoj narušavaju povjerenje javnosti, no dugoročni su izgledi povoljni.

Ubrzanje tranzicije 
U Njemačkoj dugoročni izazovi narušavaju povjerenje javnosti, no kratkoročni su izgledi povoljni. U Francuskoj strahujemo od nedovoljne odvažnosti, a u Njemačkoj od nedjelovanja. Francuski bi tvorci politike trebali dati prednost novome modelu rasta utemeljenome na većoj fleksibilnosti i sigurnosti zaposlenika i jednostavnijoj i učinkovitijoj državi. S druge strane, Njemačka se mora uhvatiti u koštac s demografskim izazovima, osobito u pogledu pripreme njemačkoga društva za pojačano useljeništvo, te promicati prijelaz na uključiv model rasta utemeljen na poboljšanoj potražnji i uravnoteženijoj štednji i ulaganjima. Pozivamo i na jasniju regulatornu okolinu. Privatna su ulaganja presuda budućnosti.

Na području energije, prometa i digitalnog sektora, da napomenemo tek nekoliko, regulatorna tijela moraju uspostaviti prave parametre i osigurati predvidivost. Ulagači moraju biti sigurni u to da je Europa posvećena ubrzanju tranzicije prema niskougljičnome gospodarstvu utemeljenome na znanju. Za to je potrebno ukloniti nesigurnost u vezi s budućom cijenom ugljika i budućim režimom zaštite podataka. Njemačka i Francuska također bi trebale promicati model "sektora bez granica" u nekoliko strateški važnih industrija, što podrazumijeva zajedničko zakonodavstvo i zajedničke regulatorne mjere, a mi predlažemo sličnu inicijativu za osiguranje punog širenja vještina i društvene dobrobiti. Štoviše, baš kao i Europska komisija, i mi smatramo da su pojačana ulaganja dobar dio odgovora na pitanje rasta Europe. Njemački okvir javnih financija s pravom ograničavanju duga pridaje ustavni status, no zanemaruje promicanje ulaganja unutar preostalog fiskalnog prostora.

Ako dotrajalu kuću ostavimo u naslijeđe budućim generacijama, tako ne možemo upravljati bogatstvom. Njemačka vlada može i mora povećati javna ulaganja. Iako vlasti od banaka traže da preuzmu manje rizika, trebale bi spriječiti sve veću nesklonost riziku u financijskome sustavu. Predlažemo ulaganje novih europskih javnih sredstava u razvoj instrumenata i mehanizama za dijeljenje rizika i poticanje ulaganja u imovinu. Također predlažemo stvaranje europskog zakladnog fonda za poticanje javnih ulaganja u eurozoni s ciljem ostvarenja zajedničkih ciljeva, jačanja solidardnosti i promicanja izvrsnosti. 

Novo udruživanje
Europa nije samo tržište, valuta ili proračun. Izgrađena je na nizu zajedničkih vrijednosti. Kako bi održale te vrijednosti, Francuska i Njemačka moraju se udružiti kako bi ponovno otkrile i obnovile socijalni model Europe, počevši s konkretnim inicijativama na području norma minimalnih primanja, politika tržišta rada, umirovljenja i obrazovanja. Desetljećima je francusko-njemačka veza održavala jedinstvo Europe i gurala je naprijed. Danas francuski i njemački dužnosnici izdaju zajedničke deklaracije i razmjenjuju optužbe. No prošla su vremena prepiranja – Europi trebaju djela.

Koautor Henrik Enderlein profesor je na Fakultetu upravljanja Hertie i ravnatelj Instituta Jacques Delors Institute u Berlinu

© Project Syndicate, 2014.