Ana Mandić, studentica je etnologije, kulturne antropologije i antopologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kako sama kaže prerano je rođena te je zbog toga cerebralna paraliza njena životna suputnica, no unatoč tome i dalje uporno dokazuje kako se snovi mogu ostvariti.

Kakvo je Vaše zdravstveno stanje i kako se s njime nosite?

Rođena sam sa sedam mjeseci, što je pri porodu uzrokovalo manjak kisika, a zbog toga je došlo do stanja cerebralne paralize koja je  moja cjeloživotna suputnica. Ipak, mogu s ponosom reći da me ona nikada nije sputavala u životu i da sam, unatoč nekim poteškoćama koje sam uspješno savladavala uz potporu okoline, uvijek živjela neovisno i neopterečeno, imajući snove i želje kao i moji vršnjaci bez invaliditeta.

S kakvim ste se problemima do sada susretali tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja?

Osnovnu školu pohađala sam na Goljaku, a srednju u Centru Dubrava. To razdoblje pamtim kao vrlo lijepo i ispunjeno. Dobivala sam podršku profesora i medicinskog osoblja, što mi je uvelike pomoglo na daljnjem putu. Ipak, djelomice žalim što nisam imala prilike ići u redovnu školu, s vršnjacima bez invaliditeta jer bih voljela da sam imala više mogućnosti pri izboru školovanja. Bilo je i vrlo neugodnih i teških iskustava, (Dječji dom Brezovica),  ali s druge strane, boravak  u ustanovama  izgradio me kao osobu u velikoj mjeri, osamostalio me i naučio da se odmalena za sebe borim.

Zašto ste se odlučili baš za studij na kojem jeste? Odakle interes nakon već jedne diplome u rukama?

Studentica sam na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nedavno sam magistrirala Pedagogiju, a paralelno sam upisala još jedan diplomski studij Etnologije, Kulturne antropologije i Antropologije. Odabrala sam taj studij zato što sam se željela dalje obrazovati, željela sam proučavati različite kulture i običaje, a druge strane se činilo vrlo zanimljivo jer je dotičan studij moguće povezati s pedagogijom. Oba svoja studija odabrala sam zato što sam i ja željela nekom pomoći, kao što drugi pomažu meni tokom cijelog mog života.

Na koje ste probleme naišli tijekom faxa i kako ste se s njima nosili?

Imala sam sreću što sam studentica Filozofskog fakulteta, fakulteta koji slovi kao najprilagođeniji studentima s invaliditetom, stoga nisam nailazila na puno poteškoća.

Kakav je bio odnos kolega i profesora na fakultetu s vama? Kako su vam pomogli?

Profesori i kolege su stvarno bili i jesu divni prema meni, neprestano su mi davali, i još uvijek mi daju, veliku potporu. Ako je ponekad i bilo poteškoća, to smo uvijek brzo rješavali. Uvijek su me smatrali jednakom i ravnopravnom s ostalim studentima, uz jedinu razliku što sam ponekad dobivala neke tehničke prilagodbe, kao što je, npr. usmeno odgovaranje ispita i kolokvija.  Svim ljudima oko sebe sam vrlo zahvalna jer bez potpore okoline ne bih bila tu gdje jesam. Veliku potporu tokom studija davale su mi i neke udruge kojima sam također vrlo zahvalna.

Kakvi poslovi vas zanimaju? Gdje se vidite u budućnosti?

Nakon što završim trenutni studij, željela bih upisati doktorski studij iz područja pedagogije iduće godine i pronaći posao u struci. Smatram da bih s doktorskim studijem iz spomenutog područja dobila još više mogućnosti zaposlenja.  Želja mi je kroz pedagoški rad i dalje proučavati probleme osoba s invaliditetom, ali i problematiku ljudskih prava, te raditi na poboljšanju istih. Jako me zanima hispanski svijet i kultura, tako da bih se jednom voljela baviti i tom tematikom.

S kakvim ste se problemima susreli do sada u procesu traženja posla? Kako ste ih riješili?

Zasad nisam imala iskustava u traženju posla, ali sam, međutim, tražila mjesto za odradu pripravničkog staža, pri čemu, nažalost, još uvijek nisam pronašla prilagođenu ustanovu. Ono što znam iz priča kolega i prijatelja je da postoji puno poteškoća tehničke prirode, najviše arhitehtonskih barijera, koje otežavaju osobama s invaliditetom pri pronalasku posla. Upravo iz tog razloga, zbog bojazni za budućnost, sam u jednu ruku i upisala drugi studij, kao što sam ranije spomenula.

Integracija

Što se po vašem mišljenju još može učiniti kako bi se javnost upoznala s problemima mladih s invaliditetom?

Smatram da je još uvijek bitno podizati svijest u društvu o osobama s invaliditetom iako su postignuti značajni rezultati na svim segmentima života osoba s invaliditetom. Naravno, još uvijek ima prostora za napredak u svim spomenutim aspektima. Tu je bitno naglasiti da problem nije samo u društvu nego i u samim osobama s invaliditetom. Naime, s jedne strane problem leži u nedostatku samopouzdanja i povjerenja u vlastite snage i sposobnosti kod studenata s invaliditetom, dok se, s druge strane, oni sami ne uključuju dovoljno u poboljšanje visokoškolskog obrazovanja i  kvalitete  života općenito. Uzimajući u obzir sve aspekte života osoba sa invaliditetom, rekla bih da stvari u praksi ne funkcioniraju kako je navedeno u mnogim Pravilnicima i Zakonima te literaturi koja se odnosi na ovu problematiku općenito. Sveukupna situacija je pomalo idealizirana, prije svega gledajući iz vlastitog i iskustava mojih kolega. Studenti s tjelesnim invaliditetom kao i studenti s bilo kojom drugom vrstom invaliditeta mogu jednako tako dobro doprinijeti društvu kao što mogu i svi drugi studenti bez invaliditeta. Potrebno im je napraviti određene prilagodbe koje bi im omogućile jednak pristup visokoškolskom obrazovanju te svim drugim područjima života. Nadam se da će se i u budućnosti više govoriti o studentima s invaliditetom, njihovim potrebama i mogućnostima čime bi se  podigla kvaliteta života i svijest o studentima s invaliditetom na jednu višu razinu nego što je to danas.