U Hrvatskoj danas postoji 155 elektrana na obnovljive izvore energije ukupne snage 175 megavata. Riječ je o strelovitu rastu, o kojem svjedoči i podatak da je ove godine kvota za integrirane solarne panele ispunjenja već početkom siječnja. O tome kakva je perspektiva hrvatske energetike i o trendovima u obnovljivim izvorima razgovarali smo s Ivorom Županićem, direktorom Hrvatskoga operatora tržišta energije (HROTE).

Otkud tako velik interes za solarnu energiju u Hrvatskoj?

Vjerojatno je djelomice riječ o trendu. No, to je vrlo racionalna odluka jer je cijena tehnologije proizvodnje solarnih panela u posljednjih nekoliko godina drastično pala, a cijena otkupa i subvencije električne energije ostali su na otprilike istoj visokoj razini, jednoj od najviših u Europi. Prije samo godinu dana za proizvodnju 1 MW iz solara trebalo je investirati otprilike 2,6 milijuna eura, a danas otprilike 1,3 milijuna. Ulaganje se može otplatiti u razdoblju od četiri do šest godina, ovisno o insolaciji mikrolokacije, odnosno o tome je li riječ o vlastitom ili financiranom kapitalu, a država jamči otkup električne energije po poticajnoj cijeni 14 godina. Prilikom ugradnje integriranih solarnih elektrana, dodatno kroz višu cijenu otkupa električne energije, potiče se i ugradnja solarnih kolektora za pripremu tople vode i grijanje. To je posebno atraktivno za naše priobalno područje.

Koliko Hrvatska ima solarnih elektrana i kakvi su planovi?

Od ukupno 155 elektrana na obnovljlive izvore energije njih čak 127 odnosi se na solarne elektrane. No, ako se pogleda ukupna instalirana snaga, od ukupno 175 MW na solarne se elektrane odnosi samo 4,3 MW. Plan je prema energetskoj strategiji RH do 2020. imati instalirano 45 MW u solarnim elektranama. Hrvatska će taj cij ovim tempom i interesom ulagača ispuniti vrlo brzo. Potkraj 2011. imali smo samo 15 solarnih elektrana, a potkraj prošle godine njih čak 102. Sada ih imamo već 127 i taj se broj svaki tjedan povećava.

Ove je godine kvota za proizvodnju solarne energije popunjena već u siječnju.

Za 2013. dodijeljena je kvota od 15 MW za integrirane solarne elektrane, kao i 10 MW za neintegrirane solarne elektrane, čija kvota još nije popunjena zbog, pretpostavljam, nešto manje atraktivne visine otkupne poticajne cijene. Unutar kvote za integrirane sustave zaprimljen je 521 zahtjev, a zaprimljeno je i oko 700 zahtjeva nakon ispunjenja kvote za koje HROTE nema obvezu potpisivanja ugovora. Zaprimljena su i 22 zahtjeva za izgradnju neintegriranih solarnih elektrana ukupne instalirane snage od 1 MW. Usporedbe radi, broj potpisanih ugovora u razdoblju od kolovoza 2007. do travnja 2012. je 152 uz 7,3 MW snage, od lipnja do listopada 2012. imali smo 443 ugovora uz 13,6 MW, dok je spomenuta kvota samo u siječnju 2013. imala 521 ugovor. HROTE će do kraja ožujka riješiti sve zaprimljene zahtjeve investitora koji su u kvoti od 15 MW, ali povlašteni proizvođači koji su stekli taj status sklopljenim ugovorom o otkupu s HROTE-om (njih 561 ukupne snage 20 MW) dužni u propisanim rokovima izgraditi postrojenja, u protivnom se ugovori automatski raskidaju.

Kakav potencijal imaju drugi obnovljivi izvori?

Energija vjetra je i u Hrvatskoj jedna od važnijih, o čemu govori i činjenica da iz devet naših vjetroparkova dobivamo 142 MW električne energije, što je 81 posto ukupno instalirane snage u obnovljivim izvorima. Tijekom 2013. taj segment će se dodatno povećati za dvije vjetroelektrane ukupne snage 64 MW, čime bi se dosegnulo ukupno 206 MW iz vjetra. Smatram da su biomasa i male hidroelektrane obnovljivi izvori od kojih bi Hrvatska mogla i trebala najviše profitirati. Gotovo polovica Hrvatske je pod šumama, vodotoci su nam nedovoljno iskorišteni, a tehnologiju za proizvodnju električne energije iz biomase i snage vodnih tokova, ali i ostalih segmenata iz obnovljivih izvora, imaju mnogi domaći proizvođači opreme, od Đure Đakovića i Končara do drugih manjih, ali vrlo perspektivnih. Njihovim angažiranjem dodatno bi se potaknula nova zapošljavanja i prijeko potreban rast BDP-a.

Smatrate li da je realno da će Hrvatska do 2020. dostići EU direktivu 20-20-20?

Obnovljivi izvori se razvijaju, no dosezanje toga standarda ovisi o puno širem kontekstu. Naš eleketroenergetski sustav može primiti 400 MW električne energije iz obnovljivih izvora zbog ograničenja u sustavu sekundarne regulacije. Da bi elektroenergetski sustav u svakom trenutku mogao jamčiti sigurnu isporuku električne energije, moramo za izjednačavanje proizvodnje iz nepredvidivih (stohastičkih) obnovljivih izvora imati na raspolaganju i tzv. bazne elektrane poput reverzibilnih hidroelektrana (RHE), termoelektrana (TE) ili nuklearnih elektrana, koje uvijek mogu proizvesti potrebnu količinu električne energije. Da bi se ostvario zadani cilj EU, treba se u sustavu regulacije osigurati minimalno 1200 MW. Za to je potrebna dugoročna energetska strategija, o kojoj se u nas nije razmišljalo. Moguća su i interventna rješenja, npr. pretvaranje TE Rijeka i sličnih TE iz postrojenja na mazut u plinsku elektranu. No, i za to su potrebne barem dvije godine.

Kako uspijevate namaknuti novac za subvencioniranje otkupa s obzirom na sve veće investicije u tom sektoru?

Lani smo povlaštenim proizvođačima energije isplatili ukupno 331,75 milijuna kuna. Istodobno smo na ime naknade za obnovljive izvore energije i kogeneraciju (OIEiK) od kućanstava prikupili 76,6 milijuna kuna. Čak i s novcem koji prikupljamo od opskrbljivača, prije svega HEP-Opskrbe, u iznosu od oko 166 milijuna kuna, imamo razliku od 90-ak milijuna kuna. To zasad uspijevamo kompenzirati pozitivnom razlikom priljeva koji smo ostvarili u proteklim godinama, kada je isplaćeno znatno manje poticaja. Primjerice, 2007. prikupljeno je 143 milijuna, a isplaćeno 26,2. Negativni je omjer prisutan od 2011., kada je prikupljeno 77,8 milijuna, a isplaćeno 182 milijuna kuna.

Kako kanite riješiti taj problem? Ministarstvo gospodarstva najavilo je da bi se već ove godine taj doprinos trebao utrostručiti?

Sada kućanstva plaćaju pola lipe naknade za obnovljive izvore na svaki potrošeni kWh. To je prosječno 15-20 kuna godišnje po kućanstvu. S obzirom na spomenute brojke, logičan je zaključak da je nužno napraviti korekciju naknade. To bi značilo da bi kućanstva plaćala godišnji doprinos za poticanje OIEiK 45-60 kuna, što je daleko manje od europskog prosjeka. Moguće rješenje problema, o čemu se intezivno razmišlja unatoč tehničkim ograničenjima, uvođenje je tzv. distribuirane proizvodnje, tj. da se proizvedena električna energija prvo koristi/potroši na mjestu proizvodnje za vlastite potrebe, a samo se višak isporučuje u elektroenergetski sustav i otkupljuje po poticajnim cijenama.

U proteklih godinu dana HROTE je doživio niz kadrovskih rošada. Kako je to utjecalo na vaše funkcioniranje?

Kako je HROTE dobio dodatne zadaće, bilo je nužno napraviti reorganizaciju društva koje se od osnutka i izdvajanja od HEP-a 2005. praktični nije organizacijski razvijalo iznutra. U takvim je okolnostima motivacija i učinkovitost pojedinaca, bez obzira na stručnost, bila upitna. No, uz reorganizaciju te internim i eksternim kadrovskim osvježenjima omogućen je uspješan nastavak rada. U uspjeh našeg tima nimalo ne sumnjam. v

Burza energije ove godine 

Jedna od zadaća HROTE-a, pri samom osnutku, bilo je i osnivanje burze 
energije. Što je s tim?


Na projektu osnivanja burze električne energije u posljednjih se pola godine intenzivno radi i mogu najaviti da će ove godine biti završen. Uostalom, na to nas obvezuje i novi Zakon o tržištu električne energije, kao jedan od četiriju iz energetskog paketa ove Vlade. Doduše, ne mogu decidirano hoće li to biti stvarni početak rada same burze, jer to ne ovisi o nama. Dokle god postoji regulirana cijena energenata, a u nas su cijene el. energije i plina još regulirane, burza energije praktički nema smisla jer se na svakoj burzi trguje prema tržišnim cijenama. HROTE priprema i drugi projekt: uvođenje izdavanja certifikata o jamstvu podrijetla proizvedene električne energije, kojim se već trguje u Europi. On omogućuje nabavu tzv. zelene električne energije, koja je proizvedena iz obnovljivih izvora.