Priča o poželjnosti što bržeg uvođenja eura u Hrvatskoj se otvori svako malo, a to je navodno bila i tema o kojoj su na početku ove godine razgovarali (i navodno se složili) predsjednik Vlade Andrej Plenković i guverner HNB-a Boris Vujčić. Pitanje uvođenja eura, dakako, nije tek u domeni želja, to je zahtjevan proces s jasno propisanim koracima (ERM II) i kriterijima (dug, inflacija, tečaj).
Ne dogodi li se na razini Europske unije i ECB-a znatno omekšavanje postojećih pravila i tzv. Maastrichtskih kriterija, vjerojatnost da će Hrvatska za deset godina ispunjavati uvjete za ulazak u eurozonu iznosi – 10 posto. Na takav zaključak upućuju, naime, projekcije koje su analitičari Europske komisije iznijeli za Hrvatsku u najnovijem izdanju Monitora održivosti duga. U osnovnom scenariju, bez promjena fiskalne politike, Komisija za Hrvatsku predviđa da bi se udjel javnog duga u BDP-u nakon lanjskog pada na 85 posto ove godine mogao smanjiti na 84,3, uz dodatno spuštanje na 82 posto dogodine, no nakon toga predviđa se ponovno blago uzlazna putanja. U 2027. odnosno na kraju projekcijskog horizonta udjel javnog duga se procjenjuje na 87,8 posto BDP-a, ali bude li vlast u tom razdoblju uložila dodatne fiskalne napore s ciljem poboljšanja strukturnog salda proračuna, dug bi mogao i zadržati silaznu putanju; analitičari EK u tom ga slučaju 2027. vide na 82,8 posto BDP-a.
Međutim, Hrvatska je prema takozvanim stohastičkim projekcijama razvoja javnog duga apostrofirana kao članica EU koja je u pogledu razine duga najosjetljivija na nepredvidive devijacije makroekonomskih uvjeta, kako one povoljne tako i nepovoljne. Tako u slučaju povoljnijih okolnosti za stope gospodaskog rasta i servisiranje duga projekcije EK sugeriraju 10-postotnu vjerojatnost da bi se razina hrvatskog javnog duga 2027. spustila čak do 65 posto BDP-a, što je, doduše, i dalje iznad tzv. maastrichtskog praga (60 posto BDP-a). Nasuprot tome, s jednakom, 10-postotnom vjerojatnošću u slučaju nepovoljnih poremećaja ili šokova omjer duga za deset godina nam projiciraju na čak 111 posto BDP-a. Kod većine ostalih zemalja EU taj je raspon znatno uži, što odražava i manju neizvjesnost i ranjivosti u smislu održivosti duga. Za Europsku uniju u cjelini u idućih deset godina EK očekuje blago smanjenje razine duga; s nešto više od 84 na 81 posto BDP-a.
U odnosu na lanjski Monitor projekcije su blago poboljšane. Međutim, Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta reći će kako je važnija poruka najnovijih projekcija Europske komisije u tome da nakon krize nema vraćanja duga na predkrizne razine. "Danas većina članica EU omjerom duga znatno odstupa od maastrichtskih 60 posto i moglo bi se reći da je Maastricht, barem kad je posrijedi dug, zapravo mrtav", ističe Lovrinčević. Trajno je, kaže, uspostavljena nova, viša razina javnoga duga, a to znači i da se prema nekom sljedećem udaru starta s viših početnih pozicija i većim ograničenjima za fiskalnu politiku.
Na to se upozorava i u analizi EK. Tako se, među ostalim, u njoj ističe da je ekonomska i financijska kriza u brojnim zemljama EU ostavila u nasljeđe teret visokog javnog duga, u nekim slučajevima uz istodobno visok dug u privatnom sektoru, a to i razduživanje čini težim. Osim toga, sadašnji makroekonomski kontekst umjerenog rasta BDP-a i vrlo niske inflacije (znatno ispod od ECB-a ciljanih blizu 2%) nije baš olakšavajući za smanjenje omjera javnog duga i BDP-a u državama članicama. Istovremeno, u Komisiji napominju i kako su financijski uvjeti trenutno izrazito povoljni: kamatne stope su na vrlo niskim razinama,dovoljno da unatoč relativno niskom rastu BDP-a doprinose ublažavanju tereta servisiranja duga.
Zbog svega još jednom ponavljaju mantru o potrebi jačanja rasta BDP-a pozivajući vlade članica EU na fiskalno odgovorne politike i provedbu strukturnih reformi te posebno posvećivanje pozornosti kvaliteti javnih financija. Visoka opterećenja javnog duga u perspektivi Komisija promatra i s obzirom na posve izgledan rast javne potrošnje vezane uz starenje stanovništva (za mirovine, zdravstvo, dugoročnu skrb). Visoki rizici održivosti duga u većem su broju zemalja EU izraženiji u srednjem roku (a među 12 takvih je i Hrvatska), dok je u 10-godišnjem horizontu samo kod Slovenije fiskalni stres ocijenjen visokima, i to upravo zbog faktora rizika povezanih sa starenjem.
U slučaju Hrvatske pitanje održivosti duga trenutno je i aktualnije s obzirom na njegovu drugu mjeru, a to su bruto potrebe financiranja. Za ovu godinu EK ih procjenjuje na 17,2 posto BDP-a jer te potrebe uključuju i refinanciranje kratkoročnog duga, a ne samo dospijeća dugoročnih dugova po kreditima i obveznicama.
U odnosu na prošlu godinu te su potrebe u nas ove godine osjetno više, a utješno je što bi one barem u iduće tri godine, barem u osnovnom scenariju, trebale ponovno biti nešto niže i bliže europskom prosjeku. Struktura hrvatskog javnog duga s obzirom na ročnost, udjel vanjskog financiranja i strane valute u ukupnom dugu također je u određenoj mjeri izvor rizika fiskalnog stresa, no dosada je Hrvatskoj veći problem bila razmjerno visoka premija rizika odnosno cijena duga. Primjerice, iako je čak 78 posto duga u stranoj valuti, same promjene tečaja dosad nisu bile izvor većih fiskalnih stresove. Kako bilo, ministar financija Zdravko Marić za dva-tri tjedna će predstaviti Strategiju upravljanja javnim dugom koja će zacijelo akceptirati i nalaze Komisije.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Halo viewer!
Nikako mi ne uspijeva kontaktirati Vas. Možete li mi poslati jedan email? Izgleda mi da ste svoj promijenili.
Pozdrav, Marx
Hrvatska je već dvadesetak godina euroizirana zemlja. Puno dulje nego dobar dio čanica Eurozone. Naravno, neformalno! Naime, žašto to tvrdim? Stan u Splitu iz ostavštine majke od moje supruge su nasljednici preko oglasa prodavali i javi se jedna starija gospođa, koja je imala samo malu primjedbu na cijenu a novac (140.000,00€)je donijela kod javnog bilježnika u papirnatoj vreći i veli da ga je držala doma. Nitko nije niti pomišljao da će se transakcija obaviti u kunama, ali da je toliko novca deponirano doma je za mene izenađenje. Iz priče smo kasnije saznali da se bavi turizmom (Zimmer-Service) i da ne želi da država ima uvid u sva njezina primanja. Zato je moja teza, da u Hrvatskoj ima više novca u eurima nego u kunama, neovisno o tome, što bruxelleska administracija misli o tome/nama. Osim toga, nema niti jedne druge zemlje iz Eurozone koja je imala slične karakteristike ignoriranja domaćeg platežnog sredstva i korištenja € odnosno prije DEM, kao što to radi Hrvatska.
Ne treba nikada kunu zamjeniti eurom. Sopstvena valuta je važna poluga ekonomske politike. Podsjećam da su povijesna iskustva Hrvatske sa tuđom valutom negativna. Hrvati su koristili bizantski novac, ugarski novac i austrijski novac. Na taj način Hrvatska je dodatno eksploatirana.
Zaboravio si da smo koristili i yu novac , sopstveni moj !
Sve, sve, sve – samo nikad ne ono pravo
Kao i uvijek kada su u pitanju novinari Poslovnog dnevnika iritira opće neznanje, nepoznavanje materije i ignoriranje konteksta. Ovog puta čovjeka od ovakvog teksta hvata muka! Također – kao i uvijek – prisutan je jasno vodljiv kompleks manje vrijednosti koji rezulztira u tome da se masa ljudi u Hrvatskoj klanja EU i svakom njenom činovniku. Kad bih barem pokušali postaviti pitanje kolika je komeptentnot ljudi koji rade u tom Monitoru održivosti duga, oni bi samo “bijelo gledali”. Isto vrijedi i za konstataciju da Angela Merkel nije lider i da taj njen nedostatak sve više dolazi do izražaja, poseno kod problematike eurozone.
Za Komisiju EU je najveća falinga što još uvijek nije službeno objavila (svoje) rezultate nalaza što je uvođenje eura donijelo državama južne Evrope a posobno Grčkoj iako se mnogi autori već duže vrijeme slažu da je uvođenje eura za Grčku bila najveća moguća greška u njenom poslijeratnom razvoju.
Kada bi za to ostvarila uvjete, isto bi vrijedilo i za Hrvatsku.
Najvažnija stvar koja se ovdje ignorira je – kao i uvijek – uloga Njemačke u transformiranju EU. Kako sam već rekao, Njemačka će na proljeće 2018 izgurati Grčku iz eurozone. To će biti cijena za otpis njeng dijela duga (cca. 25mlrd eura) od ukupno planiranih cca 96 milijardi.
No, nakon toga Njemačka će početi “sređivati” i ostatak eurozone, t.j. gurati van sve države koje tamo ne pripadaju. Zašto? Zato jer je eurozona za Njemačku Transferunion kojim njemački porezni obveznici financiraju nerad i financijasku nedisciplinu stanovništava država južne Evrope. Nijemcima je već “puna kapa” (a vjerojatno i još ponešto) takvog nedobrovoljnog financiranja.
Kako kaže Stefan Bielmeier: “”Približava se momenat kada će se definitivno morati postaviti pitanje tko spada u eurozneu a tko ne” (vidi članak “Wer passt in den Euro und wer nicht”; Wirtschaftswoche 04.05.2016)
Priželjkivati da Njemačka dopusti još i Hrvatskoj da uvede euro (podacima koji bi “dolazivali” da ima uvjete za njegovo uvođenje Nijemci ionako ne bi vjerovali) bilo bi tragikomično. Jer ta pusta želja o uvođenju eura je intelektualno na nivou pubertetlije koji ode u McDonalds, naruči hamburger i Coca-Colu pa zamišlja da je tako postao Amerikanac.
Uključite se u raspravu