Hoćemo li opet iz neznanja i bez računice uzeti zemlju kvalitetnim proizvođačima da bi ju dali nedokazano održivim gospodarstvima?

Jedinice lokalne samouprave dodjeljuju u zakup hektare na svom području/Davor Javorović/PIXSELL Jedinice lokalne samouprave dodjeljuju u zakup hektare na svom području/Davor Javorović/PIXSELL

Ministarstvo bi prilikom davanja suglasnosti na Programe raspolaganja, moralo ispraviti pogrešni put kojim su krenule jedinice lokalne samouprave.

Ministarstvo poljoprivrede bi prilikom davanja suglasnosti na Programe raspolaganja, moralo ispraviti očito pogrešni put kojim su krenule jedinice lokalne samouprave kako ne bismo doživjeli još slabije poljoprivredne rezultate Hrvatska poljoprivreda u razdoblju od 2008. do 2017. godine bilježi stalni pad vrijednosti poljoprivredne proizvodnje te sve više zaostaje za ostalim članicama Europske unije.

Po svim pokazateljima i indikatorima poljoprivredne proizvodnje, Hrvatska je uglavnom pri dnu ljestvice EU-a. Od ulaska u Uniju poljoprivredni output niži je za pet milijardi kuna godišnje, dok se u istom razdoblju izdvaja znatan novac za potpore u poljoprivredi, prosječno oko 3,2 milijarde kuna godišnje. U 2017. Agencija za plaćanje u poljoprivredi isplatila je za sve vrste potpora više od 4,6 milijardi kuna poljoprivrednim proizvođačima i to nakon prijeboja poreznih dugova.

Najveći grijeh
Jedan od uzroka loših rezultata koje ostvarujemo u poljoprivredi je svakako i neučinkovito raspolaganje poljoprivrednim zemljištem. A moglo bi se reći kako je najveći grijeh svih dosadašnjih poljoprivrednih politika neodgovorno upravljanje ovim resursom. Jedan od dugoročnih uzroka pada u proizvodnji je i to što nije došlo do poboljšanja u strukturi poljoprivrednog posjeda. Hrvatska je zemlja malih i rascjepkanih poljoprivrednih posjeda kod kojih je otežano poboljšanje ekonomike korištenja zemljišta. Prosječna veličina poljoprivrednog posjeda bila je, i dalje je malena, mada je zadnjih godina ipak došlo da rasta. Tako smo prije ulaska u EU imali prosječnu veličinu posjeda od 5,6 hektara, a zadnjih godina ona raste na blizu 10 ha (prema podacima EK).

No, poljoprivredni posjed je i dalje znatno manji nego što je u drugim zemljama EU gdje je prosjek 16,6 ha, dok razvijene zemlje imaju prosječno posjede i iznad 50 hektara. Hrvatska ne može slijediti nužnost smanjenja troškova po jedinici proizvoda, tako da su domaći proizvodi relativno skuplji u odnosu na svjetske cijene. U uvjetima otvorenog tržišta postali smo uvozno orijentirana zemlja s velikim deficitom. Godišnje uvozimo hranu u vrijednosti od čak tri milijarde eura. Od osamostaljenja Hrvatske izgubili smo velike poljoprivredne površine. U 1989., prema Popisu poljoprivrede, smo imali 3,2 milijuna hektara, a lani 1,5 milijuna. Kako je uopće moguće da smo u 30 godina izgubili 1,74 milijuna hektara? Prema podacima DZS i u 2017. u odnosu na 2016. izgubili smo gotovo 50.000 hektara.

Najveći dio tih površina imamo i danas, ali ih ne koristimo. Prema podacima Eurostata Hrvatska ima 1.571.200 ha korištenog poljoprivrednog zemljišta, 157.450 farmi, a više od 1.828.181 stanovnika živi na ruralnom području. Prema podacima Agencije za zaštitu okoliša Corina Land Cover, u Hrvatskoj je ostalo još 2.767.000 ha mogućeg obradivog poljoprivredno zemljište. To znači da postoji razlika od 1,2 milijuna hektara mogućeg obradivog zemljišta koje se ne koristi. Državnog zemljišta je gotovo 740.000 ha, a slobodno državno zemljište za raspolaganje se procjenjuje na oko 400.000 hektara. Unatoč tome što je Hrvatska od 1991. i prvog Zakon o poljoprivrednom zemljištu do danas donosila takav zakon čak 14 puta, problem stavljanja u funkciju poljoprivrednih površina nije riješen, kao ni onaj koji se odnosi na okrupnjavanje.

Zakonskim rješenjima su se mijenjale brojne odredbe, primjerice o tome tko odlučuje o dodjeli poljoprivrednog zemljišta (JLS, Ministarstvo ili Agencija), tko su prioritetne skupine , kao i oblici samoga raspolaganja zemljištem ( dugoročni zakup - trajanje od 5, 10, 20, 25 do 50 godina, privremeno korištenje, koncesije, prodaja pod ograničenim uvjetima), ali i pitanje kome pripada novac od zakupa.

 

1,2 milijuna

hektara moglo bi se obrađivati, ali danas se ne koristi

U zakonskim rješenjima o raspolaganju zemljištem vidljivo je da nema jasne vizije ni strategije, jer se svakom promjenom vlasti mijenjala kompletna koncepcija, ali tako da se stalno dijeli isto poljoprivredno zemljište pod različitim uvjetima, prioritetnim skupinama i ništa se nije konkretno napravilo da se u funkciju stavi novo zemljište. Nema nijednog rješenja aktivne državne politike za uređenje zemljišta koje je obraslo ili zapušteno. Nevjerojatno je koliko su se često upotrebljavali instituti privremenog korištenja zemljišta uz razne potvrde ili kratkoročne ugovore o zakupu, kao da se ne radi o poljoprivredi gdje onaj tko ima zemlju mora o njoj i brinuti, obrađivati je, ulagati za dugoročnu korist, a ne ju samo kratkoročno iscrpljivati. Kako se uopće može očekivati da će se proizvođači ozbiljno baviti proizvodnjom bez dugoročnog rješenja poljoprivrednog zemljišta? 

Nizozemski primjer
Najuspješnije zemlje EU imaju vrlo dobre primjera aktivne državne politike u okrupnjavanju poljoprivrednih posjeda. Nizozemska tako "krade" zemlju moru i izgrađuje gospodarstva optimalne veličine te ih prodaje na licitacijama najkompetentnijim kupcima uz kriterije posjedovanja znanja i kapitala. A mi se i dalje borimo dok nam je glavna tema kako uzeti zemlju velikima i dati je malima. No, glavno pitanje bi trebalo biti kako što brže stvoriti ekonomsko održivo gospodarstvo bogato zemljom, znanjem i sve više novim tehnologijama i preciznim podacima. Novi, 15. Zakon o poljoprivrednom zemljištu dobili smo upravo početkom ove godine. On je regulirao da će JLS dodjeljivati površine na svom području prvenstveno u zakup na 25 godine, ali postoje i mogućnost prodaje, zamjene kao i drugi oblici korištenja.

JLS su, da bi mogle krenuti s raspisivanjem i javnim pozivima, morale donijeti Programe raspolaganja zemljištem u kojem su bile dužne utvrditi zemljište kojim raspolažu ne temelju podataka iz javnih izvora, od katastra do zemljišnih knjiga. No, JLS često nemaju stručne kapacitete, a trebale su u kratkom vremenu izraditi nove Programe, skupiti veliki broj podataka, pribaviti razne suglasnosti od županije, ministarstva poljoprivrede, Hrvatskih voda, Hrvatskih šuma te Ministarstva zaštite okoliša.

U Programu su bile dužne propisati koja je maksimalna veličina državnog poljoprivrednog zemljišta kojim može raspolagati jedno gospodarstvo na njihovom teritoriju. I sada su se naši poljoprivredni proizvođači našli u čudu jer su JLS vrlo hrabro ograničavali veličinu poljoprivrednog posjeda. Na temelju kojih analiza, vizija, strateških ciljeva su takvu odluku unijeli u Program raspolaganja? Da li su imali znanja i vremena za istinsku analizu? Jesu li razmišljali o tome da jedno poljoprivredno gospodarstvo koje ima u zakupu 100 ha, ima tim hektarima prilagođenu mehanizaciju, broj stoke, potreban broj zaposlenih, mora vraćati i kredite koji su odobreni s obzirom na cjelokupni poljoprivredni potencijal koje je to gospodarstvo do sada koristilo?

Ili su možda razmišljali koliko će njihovih susjeda ili birača dobiti poljoprivredno zemljište? Ima JLS-ova, i to u Slavoniji koji su propisali, primjerice, državni maksimum na 30 hektara. A odavno su prošla vremena kada se je smatralo da je održivo gospodarstvo ono koje ima najmanje 50 ha. Postavlja se pitanje zar ćemo opet bez ikakve ekonomske računice uzeti zemlju kvalitetnim proizvođačima s europskim prinosima da bi ju dali ekonomski nedokazano održivim gospodarstvima? I to radi neznanja i nedostatka kvalitetnih analiza i strategija općinskih vijeća i načelnika koji objektivno za takve analize nemaju administrativnih kapaciteta.Na udaru ovakvih rješenja našli su se ne samo velike poljoprivredne tvrtke nego i mnogobrojni OPG-ovi. 

Ništa bez znanja i kapitala
Pa bi nam se moglo desiti da uništimo i ono malo kvalitetnih poljoprivrednih proizvođača koji ostvaruju rezultate na europskoj razini s odličnim, konkurentnim prinosima. Pritom teško da ćemo stvoriti nove uspješne poljoprivrednike, jer za uspješnu poljoprivredu je potrebno puno znanja i kapitala, a upravo tim resursima naša poljoprivreda ne obiluje. Ugovorom o pristupanju Hrvatske EU, dobili smo sedmogodišnje prijelazno razdoblje do 2020. godine u kojem stranci ne mogu kupovati poljoprivredno zemljište.

Komisija je prijelazno razdoblje Hrvatskoj omogućila jer je zaključila kako su poljoprivredna gospodarstva većinom mala i nisu pogodna za suvremenu proizvodnju, što znači da su niske učinkovitosti i produktivnosti. Niti jednu obvezu koju smo si kao država sami zadali u prijelaznom razdoblju nismo posve izvršili. Nužno je za sve naše poljoprivredne proizvođače da ih osnažimo, a ne oslabljujemo. Ministarstvo poljoprivrede bi prilikom davanja suglasnosti na Programe raspolaganja, moralo ispraviti očito pogrešni put kojim su krenule jedinice lokalne samouprave kako ne bismo doživjeli još slabije poljoprivredne rezultate.  Ministar je dosad pokazao da razumije probleme koje poljoprivreda ima te, jer o tome često govori, tako da je za očekivati razuman odgovor na ovaj veliki izazov koji su mu priredili "lokalni igrači".

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!
Pregled dana
Pogledaj sve