Nemam uopće potrebu čitat tekst. Odgovor na pitanje iz naslova je: zato jer smo ušli u EU i tako mora biti.
Hrvatska bi mogla hraniti pola EU, ali po onome što se predstavlja u javnosti ispada da nemamo dovoljno hrane niti za svoje potrebe. Idiotarija.

Hrvatska bi mogla hraniti pola Europe, kad bi drzava dijelila subvencije sakom i kapom. T.j., uzimala novac od siromasnih radnika i davala ga nesposobnim poljoprivrednicima. Sve dok poljoprivreda ne shvati, da je ona ta koja se mora mijenjati i da je ona ta, koja stoji u konkurenciji sa ostalim poljoprivrednicima zemljama u EU i da samo svojom efikasnoscu i kvalitetom moze racunati na blagi oporavak. Necemo valjda kriviti umirovljenika, koji si kupi suncokretovo ulje za 7 kuna, a nece kupiti ono domace za 16 kuna, jer nasim poljoprivrednicima se ne isplati prodavati suncokret ispod 2,5 kune po kili a za litru ulja treba skoro 4 kile sjemenki suncokreta. Ovo samo kao mali primjer, mogao sam uzeti bilo koju drugu kulturu, stanje je slicno.

Jer je cijeli sektor proizvodnje hrane pogrešno organiziran i vrednovan. Poljoprivredne proizvode ne proizvodimo jer je uvozna cijena bolja (niža) već zato što domaća hrana ne može pokriti potražnju, proizvod je skuplji lošije kvalitete. Puno vrsta proizvoda se i ne proizvodi, jer to bi značilo da se nešto mora raditi. Kad se novac bude plaćao za učinak a ne jer je zajamčen, onda će se neke stvari promijeniti na bolje. Ali ni to ne bi objasnilo apetite domaćih proizvođača koji pokušavaju prodavati manju količinu, manje kakvoće za veću cijenu od uvozne tj. izvoziti je manju cijenu na iste proizvode koje uvozi za veću cijenu od one koje nudi na inozemnom tržištu. Puno je anomalija unutar slabašne domaće prehrambene industrije. Isto tako Hrvatska ne prepoznaje trendove. Uzmimo primjer svinjogojstva. Velika potražnja za svinjetinom postoji ali je od proizvođača nitko ne prati po pitanju ponude a posao bi bio jako lukrativan za one koji bi se time bavili. To je samo jedan primjer. Ostali primjeri funkcioniraju manje-više po istom načelu. Problem male proizvodnje, niske kakvoće ali velikih apetita je pak nešto drugo. To je stvar mentaliteta i precjenjivanja samoga sebe i svojih prilika. Po pitanju toga, domaći proizvođači očigledno ne vide gdje su oni unutar cijele priče. Gledajući u zrcalo oni vide daleko ljepšu sliku sebe od one stvarne. S takvom pogrešnom slikom o sebi i ne začuđuje da misle prodavati nešto pod zlato što to nije, za cijene koje nemaju veze s vezom.