Stojeći na vrhu Eiffelova tornja jasno je, kao na dlanu vidljivo, da je Pariz jedini istinski megapolis na europskom kontinentu. Promatrajući grad koji se na sve strane pruža u beskraj, s visine od 275 metara, a s televizijskim antenama na vrhu, Eiffel je visok 325 metara, osjeti se značenje riječi “megalopolis”. Ocean ulica, trgova i povijesti stere se pred očima promatrača. Dio “krivnje” za to je nesumnjivo i na Eiffelovu tornju. Ne samo zbog veličanstvenog pogleda s njegova vrha nego zbog činjenice što je malo mjesta koja tako privlače posjetitelje. Prošle godine, kao i one prije nje, posjetilo ga je više od 6,5 milijuna posjetitelja. Otkad je izgrađen 1889., više od 200 milijuna ljudi promatralo je Pariz s njegova vrha. Eiffelov toranj najposjećenije je, ljudskom rukom izgrađeno, zdanje na svijetu.

Tvornica novca
Uzmu li se te brojke u obzir, jasno je kako Eiffelov toranj nije samo znamenitost nego i prava tvornica novca koja se, kad je riječ o turizmu, može mjeriti sa stotinama kilometara morskih plaža uz koje su načičkani hoteli. Turistički brend nad brendovima. Pogled na Trocadero s Eiffelova tornja uvijek fascinira. Ispred tornja lijeno teče Seina, zatim dolazi Trocadero čija se arhitektura najbolje vidi kad se promatra iz ptičje perspektive, a zatim mreža bulevara, stotine i stotine ulica i beskrajne tisuće pariških krovova. Može li se za krovove reći da su “pariški”? I te kako. Kad ih jedanput posjetitelj vidi, pamti ih i prepoznaje zauvijek. Popnemo li se posjetitelj na vrh Eiffelova tornja, gledat će francusku povijest Francuske, ali i europsku.

Stare robne kuće
Pogled ide od muzeja Invalides u kojem je sahranjen Napoleon, koji je svojim vojnim pohodima rušio feudalizam diljem Europe, do Montparnassa gdje se oko Sartrea okupljala buntovna mladež šezdesetih godina što je rezultiralo “68” i liberalizacije ne samo društva, a time i ekonomije, sve do crkve Sacre Couer na vrhu Montmartrea, četvrti slavnih slikara iz 19. stoljeća i bludnica. Slikari su završili u muzejima, a bludnice su i danas tamo. Montmartre je pun transvestita iz Brazila koji lako obrlate neoprezne turiste kojima francusko vino udari u glavu. Kad otkriju, ako uopće otkriju, da su zapravo završili u hotelskoj sobi s muškarcem, obično je kasno. A možda im je i svejedno. Da je Pariz golem grad vidljivo je i kad se ode do Opere gdje se nalaze velike robne kuće među kojima je jedna od najpoznatijim među prestižnim svjetskim robnim kuća sa stoljetnom tradicijom. Riječ je o Galeries Lafayette osnovanoj 1893. godine. Hausmanov bulevar na kojem se uz ostale robne kuće nalazi Galeries Lafayette u petak poslije podne gotovo je neprohodan. Ljudska gužva na bulevaru je gusta poput magle koja izgleda kao da se nikada neće odlijepiti od tla. Izbliza scena sliči na prizore nakon velikih nogometnih utakmica kada 60.000 ljudi odjedanput, kao da se srušila nevidljiva brana, krene prema izlazima. Široki pločnici Hausmanova bulevara jednostavno nisu dovoljno široki. I turisti doprinose da posjetitelj osjeti kako je Pariz megapolis. Zastane li čovjek, ili bolje rečeno uspije li pronaći mjesto gdje ga rijeka ljudi neće odnijeti poput starih novina, i desetak minuta promatra vidjet će sve rase svijeta, čuti većinu poznatih jezika svijeta. To su prizori zbog kojih kažemo da je neki grad megapolis.

Prilika za džepare
Golem broj ljudi, stisnutih poput sardina, koji se silom prilike kreću priljubljeni jedni uz druge, sjajna su situacija za džepare. Upravo zbog toga na takvim mjestima velik je broj policajaca. Vidljivi su na mjestima gdje su gužve najveće. Osim uobičajenih policajaca Francuska ima i posebne policijske postrojbe, vrhunski izvježbane, zovu se CRS koji su također nazočni na bulevarima. Riječ je o vidljivim policijskim snagama čija je uloga dvojaka. Džeparima i sličnima poslati poruku da se mane ćoravog posla, a stanovnicima i posjetiteljima Pariza pružiti vidljivu sigurnost u takvim ljudskim gužvama. Na mjestima koji su simboli Pariza sigurnost za posjetitelje je na još višem nivou. Tako okolo Eiffelova tornja uz policiju mogu se vidjeti i pripadnici francuskih elitnih padobranskih jedinica koji patroliraju. Moderni turizam koji omogućuje milijunima ljudi da vide svijet ima i svoju cijenu. S vrhunskim mjerama sigurnosti Pariz je i dalje jedno od najprivlačnijih odredišta na svijetu.

Vodič kroz Pariz

U Parizu za stolom
Pariz ima više od 8000 restorana. Uz pretpostavku da čovjek jede svaki dan u drugom restoranu mogao bi cijeli život jesti a da nikad ne jede dva puta na istome mjestu. Neki se restorani zatvaraju, novi se otvaraju, mijenja se gastronomska moda, pariška restoranska scena izuzetno je bogata i živa. Silan trud posjetitelj bi morao uložiti da pronađe restoran u kome je kuhinja zaista katastrofalna. Podjela restorana mogla bi biti sljedeća: restorani s vrhunskom kuhinjom, oni s vrhunskim interijerima i restorani s vrhunskim pogledom. Naravno, tu je i kategorija restorana dostupnih za svaki džep kakvih u Parizu ima tisuće. Kako se o ukusima ne raspravlja, sljedeći restorani su uvjetan vodič kakav posjetitelj Pariza može sastaviti i drukčije, po svom ukusu.

Gastro restorani:
Le Passiflore, 33 rue de Longchamp, šef Roland Durand, francuska kuhinja s azijskom notom
Gérard Besson, 5 rue Coq Héron, šef Gérard Besson, tradicionalna kuhinja s modernim pristupom
Pierre Gagnaire, 6 rue Balzac, šef Pierre Gagnaire, autorska kuhinja šefa

Restorani s izuzetnim interijerom:
Bouillon Racine, 3 rue Racine, vrhunski i autentični art deco interijer
Mollard, 115, rue Saint Lazare, autentični interijer s kraja 19. stoljeća pod zaštitom države
Restaurant de l’hotel, 13 rue des Beaux Arts, izuzetno zanimljiv interijer francuskog dizajner Jacquesa Garcia

Restorani s pogledom:
Café de l’homme, 17 place du Trocadéro, izvanredan pogled na Eiffelov toranj s ulične visine
La Maison Blanche, 15 avenue Montaigne, nalazi se na vrhu Théatre des Champs-Elysées
Le Ciel de Paris, 33 avenue du Maine, najviši restoran u Europi, nalazi se na 56 katu nebodera na Montparnasseu

Propust Barcelone

Pogreška stoljeća
Eiffelov toranj vlasništvo je grada Pariza. Manje je poznato kako je Eiffelov toranj trebao biti izgrađen u Barceloni za svjetsku izložbu koja je 1888. održana u katalonskoj prijestolnici. No čelnici Barcelone u posljednji su se trenutak predomislili. Gustav Eiffel spakirao je nacrte i otišao u Pariz. Francuski inženjer i arhitekt u domovini je imao više sreće. Ponudio je projekt Parizu, za Svjetsku izložbu 1889. Pariški čelnici bili su hrabriji i pametniji što im se višestruko isplatilo. S jednim “da” umjesto “ne” danas bismo na spomen Eiffelova tornja odmah pomislili na Barcelonu umjesto na Pariz. Naravno, da je i u Parizu bilo protivnika tornju od željeza. No povijest ih je zaboravila. Toranj je izgrađen u nevjerojatno kratkom roku od dvije godine. Svakih sedam godina utroši se oko 50 tona boje za zaštitu željeznih dijelova. Dizajn tornja odredila je matematika. Po četvornom centimetru pritisak na tlo ravan je pritisku koji stvaraju žene u visokim potpeticama.

Inspiracija

Eiffelove kopije
Eiffelov toranj je meta brojnih kopija. Njegove umanjene replike krase mnoge gradove. Naravno, Las Vegas, prijestolnica svjetskoga kiča, ima najveću kopiju visine 165 metara. U Kini, u kojoj se brojni gradovi razviju po obrascu Las Vegasa, čak imaju dvije kopije Eiffelova tornja – Hangzhou i Shenzen. Prva “duplić” je visok 108, a drugi 100 metara. Po broju kopija prednjači Teksas. Kopije su izgrađene i u zabitima poput rumunjske Slobozie (54 metra) koju je platio je jedan novokomponirani bogataš u turističkom kompleksu, te u ruskoj čeljabinskoj oblasti visine 50 metara.