Borba za ravnopravnost i dalje se nastavlja

Autor: Tomislav Tadić , 04. ožujak 2010. u 22:00

Da je danas 1900. godina, kao žena u Hrvatskoj ne biste mogli studirati i ne biste imale pravo glasa

Da je 1936. ne biste imale šansu postati članica Akademije znanosti i umjetnosti. Da su šezdesete godine, u Americi ne bi bilo uputno ni spominjati da slavite taj datum jer biste vjerojatno postali žrtvom progona McCarthyjeve komisije pod sumnjom da ste komunist. No čak ni danas pravo da birate ili budete izabrana ne možete ostvariti u mnogim zemljama. Međunarodni dan žena obilježava se 8. ožujka svake godine i tog se dana slave ekonomska, politička i društvena dostignuća žena. Ovogodišnja tema proslave diljem svijeta je “Ravnopravan tretman, jednake mogućnosti: napredak za sve”. Ideja za obilježavanjem Međunarodnog dana žena pojavila se početkom 20. stoljeća u doba industrijalizacije i ekonomske ekspanzije koja je često dovodila do protesta zbog loših radnih uvjeta i diskriminacije. Na Socijalističkoj internacionali u Kopenhagenu 1910. godine njemačka socijalistkinja Clara Zetkin predložila je osnivanje Međunarodnog dana žena, kao podsjetnika na štrajk američkih tekstilnih radnica iz 1857. godine.

Borba se vodila i na ulici
Osmoga ožujka 1857. godine u New Yorku su žene zaposlenice u tekstilnoj industriji protestirale zbog neljudskih radnih uvjeta i niskih plaća. Policija je rastjerala prosvjednike, a žene su dvije godine poslije osnovale svoj prvi sindikat kako bi se zaštitile i osigurale osnovna radna prava. Više od sto žena iz sedamnaest zemalja svijeta, uključujući i prve tri žene izabrane za parlamentarne zastupnice u Finskoj, jednoglasno su prihvatile prijedlog o Međunarodnom danu žena koji je proglašen u čast pokreta za ženska prava, uključujući i pravo glasa. Kako na toj konferenciji nije označen točan datum, Ujedinjeni narodi (UN) počeli su slaviti 8. ožujka 1975. koja je proglašena Međunarodnom godinom žena. U svibnju 1908. Socijalistička partija SAD-a odredila je posljednju nedjelju u veljači kao Nacionalni dan žena, a prvo obilježavanje toga dana u SAD-u održano je 28. veljače 1909. godine. Međunarodni dan žena proslavljen je 1911. prvi put u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj kada je više od milijun žena i muškaraca manifestiralo ulicama, tražeći pravo žena da glasuju i budu birane, pravo na rad i borbu protiv diskriminacije na radnome mjestu.

Ratovi su bili prekretnice
Zbog Prvoga svjetskog rata taj se dan prestao obilježavati da bi se na poticaj radnica iz Petrograda, 23. veljače 1917. godine po julijanskom kalendaru, dakle 8. ožujka po gregorijanskom kalendaru, ponovno štrajkalo za “kruh i ruže”, ali i za povratak vojnika s ratišta. Iako sve političke vođe nisu bile za štrajk, žene su ustrajale i četiri dana poslije ruski je car bio prisiljen abdicirati. Bio je to početak ruske građanske revolucije, a privremena vlada dala je ženama pravo glasa. Taj je povijesni događaj odredio Dan žena, a uveo ga je 1921. godine Lenjin u počast radnicama. Na Zapadu se Međunarodni dan žena uglavnom prestao obilježavati 1930-ih, dijelom i zbog toga što ga se povezivalo s komunizmom, dok ga šezdesetih nisu ponovno počele slaviti feministice. Na 4. svjetskoj konferenciji žena u Pekingu 1995. godine članice iz 189 zemalja u završnom dokumentu navele su kako je “napredovanje žena i postizanje ravnopravnosti između žena i muškaraca pitanje ljudskih prava i preduvjet društvene pravde. Ne može se promatrati kao izolirano žensko pitanje, već kao jedini način izgradnje održivog, pravednog i razvijenog društva”. Nažalost, žene se i dalje ne mogu pohvaliti da na svim područjima imaju ista prava i mogućnosti kao muškarci. I dalje čine većinu od 1,3 milijarde siromašnih u svijetu, tri četvrtine žena iznad 25 godina u Aziji i Africi je nepismeno, u prosjeku zarađuju 30-40 posto manje od muškaraca za isti posao. Žene su i dalje većinom žrtve nasilja, a stradanja žena i djece u ratovima diljem svijeta i broj njihovih žrtava prelazi broj žrtava “muških” vojnika. Puno loših stvari žene su prošle kroz povijest (koju su uglavnom “pisali” muškarci) te bile ponižavane i ismijavane, pogotovo ako su bile uspješne.

Tanga, mini suknja i štikle
Malo je ženskih odjevnih predmeta koji su poput tanga gaćica, mini suknje i cipela s visokom petom toliko promijenili (samo)svijest žena u prošlom stoljeću. Prve tanga gaćice izumilo je brazilsko indijansko pleme Tupi, no svoju pravu karijeru tange se doživjele sedamdesetih godina prošlog stoljeća na plaži Copacabana u Brazilu. Nevjerojatan je podatak da je tanga kroj nastao jer se na materijalu štedjelo, i to samo zato da se u gaćicama ne bi skupljalo previše pijeska. Američka tvrtka Frederick’s of Hollywood je 1981. godine prva prepoznala potencijal tanga gaćica i preplavila njima američko, a poslije i europsko tržište.

Minica je odjeknula poput bombe
Povijest mini suknje seže u listopad 1962. kada je u glasovitom modnom časopisu Vogue mlada britanska kreatorica Mary Quant objavila je nacrte novoga modnog hita – mini suknje. Legenda kaže da je dizajnerica, tijekom jedne modne revije, spazivši da se njezina manekenka spotiče u dugoj suknji, iznervirana izvadila škare i odsjekla visoko iznad koljena. Taj je potez uveo mladu Britanku među velikane koji su obilježili dvadeseto stoljeće. “Minimalno pakiranje, maksimalan efekt”, glasili su slogani za prvu seriju mini suknji. Minica je odjeknula u svijetu poput atomske bombe – za svega dvije godine ona će doprijeti do svakoga sela i zakutka suvremenog svijeta. Ta je skraćena suknja važila kao simbol ženskog oslobođenja jer je rušila dugogodišnju tradiciju ženskoga socijalnog ropstva.

Štikle jednako vole i žene i muškarci
U cipelama na visoku petu (štikle) ženska noga izgleda izduljeno, ljepše, mišići stražnjice se drukčije zatežu, dajući joj erotičniji oblik. Noga u štikli je za većinu muškaraca seksipilnija nego noga u bilo kojoj drugoj obući. Povijest štikli seže u 1507. godinu. Poslije su uslijedile njezine transformacije, od praktičnog pomagala kaubojima do oruđa pomoću kojeg se povećava visina. Mitsku važnost dale su im zvijezde serije “Seks i grad”, posebice glavna protagonistica Sarah Jessica Parker koja prema svojim štiklama “gaji majčinsku ljubav”.

Valentina Tereškova, prva žena u svemiru
Ruska astronautkinja Valentina Vladimirovna Tereškova, rođena 1937. godine, bila je prva žena u svemiru. Kao uspješna padobranka prijavila se Sovjetskom svemirskom centru u Moskvi za astronauta. Godine 1962. pozvana je u Zvjezdani grad nedaleko od Moskve na pripreme za svemirski let. S kozmodroma Bajkonur u današnjem Kazahstanu 16. lipnja 1963. lansirana je u svemir brodom Vostok 6 i postala prva žena u svemiru. Njezin se let odvijao tjedan dana prije održavanja moskovske međunarodne konferencije žena, na kojoj su joj priznanje odali engleska kraljica Elizabeta II. i sovjetski premijer Nikita Hruščov. Proglašena je herojem Sovjetskog Saveza, njezinim imenom nazvan je krater na Mjesecu, a 2000. godine proglašena je ženom stoljeća.

Brak i djeca prepreka karijeri?
Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) proveo je istraživanje o jednakim mogućnostima na tržištu rada koje je pokazalo da u čak 75 posto hrvatskih poduzeća u stranom privatnom vlasništvu dominira muška radna snaga. Prema spolnoj strukturi rukovodećega kadra muškarci čine 77,6 posto. Muški rukovodeći kadar je dominantan u svim poduzećima/ustanovama (65 posto) bez obzira na spolnu strukturu zaposlenih. Analiza zaposlenih po spolu u odnosu na vlasništvo poduzeća pokazala je da je 52,9 posto poduzeća u državnom vlasništvu s dominantnom ženskom radnom snagom, dok je to čak 66,7 posto poduzeća u vlasništvu Grada Zagreba. Čak 90,9 posto muškaraca koristi dnevnu stanku, a tek 67,3 posto žena. Poražavajuće je da 67,6 posto radnika smatra da neudane ili žene bez djece imaju veću mogućnost profesionalnog napretka jer ne izbivaju s posla, uvijek su na raspolaganju, imaju više vremena posvetiti se poslu, struci i usavršavanju.

Pravo glasa Šveđanke dobile 1867., Hrvatice 1945., a Švicarke tek 1971. godine
Sve do kraja 19. stoljeća pitanje prijelaza od ograničenog na opće biračko pravo bilo je vezano samo za muškarce, a žene uopće nisu imale biračko pravo. Švedska je prva zemlja na svijetu koja je biračko pravo dala ženama – 1867. godine, no ograničeno, samo za glasovanje na općinskim izborima. Postupno se to pravo ženama dodjeljivalo i u ostalim skandinavskim zemljama, Austriji i samo nekim državama SAD-a. Tek su poslije Prvoga svjetskog rata žene dobivale pravo glasa u mnogim državama. U SAD-u 1920., u Velikoj Britaniji – kolijevci parlamentarizma i demokracije – 1928. godine. Potom su žene pravo glasa dobile i u tadašnjem SSSR-u i Njemačkoj. Francuskinje i Talijanke pravo glasa su dobile tek nakon Drugoga svjetskog rata. Žene u Hrvatskoj (u okviru Jugoslavije) to su pravo dobile 11. kolovoza 1945. godine. Iako je u modernoj Hrvatskoj do prije petnaestak godina (kada se u Hrvatskoj Dan žena pokušao zamijeniti Danom majki) bilo nezamislivo da žena dođe na visoku političku dužnost, i to se dogodilo. Zanimljiv je primjer Švicarske u kojoj je na referendumu 1959. odbijen prijedlog da žene dobiju pravo glasa, to pravo ostvarile su tek 1971. godine.

U Vatikanu žene nemaju pravo glasa
U nekim zemljama svijeta žene i u 21. stoljeću nemaju pravo glasa ili je ono ograničeno. Primjerice, u Libanonu žene imaju djelomično pravo glasa; mogu glasovati samo ako imaju dokaz o završenoj osnovnoj školi. Za muškarce takvo pravilo ne vrijedi. U Saudijskoj Arabiji žene nemaju pravo glasa, u Ujedinjenim Arapskim Emiratima glasovanje je ograničeno, ali bi prema najavama trebalo biti prošireno ove godine. Zanimljivo je da ni u Vatikanu žene nemaju pravo glasa iako su jedini izbori u toj zemlji “papinske konklave”, na kojima sudjeluju samo kardinali.

Maria Sklodowska Cuire – prva (i to dvostruka) nobelovka i žena čiji je lik na novčanici od 20.000 poljskih zlota
Poljakinja Maria Skłodowska Curie bila je prva žena i jedna od dvije osobe koja je osvojila Nobelove nagrade u dvije znanstvene kategorije: Nobelova nagrada za fiziku 1903. i Nobelova nagrada za kemiju 1911. godine. Curie se rodila u Varšavi (tada dio Ruskog Carstva) 1867., a sa 24 godine odlazi studirati u Pariz. Zbog spola i ruske odmazde Poljskoj (Siječanjska buna) nije se mogla upisati na Sveučilište u Varšavi te je morala nekoliko godina raditi kao guvernanta. U Parizu je studirala kemiju i fiziku na sveučilištu Sorbonni, na kojem je poslije postala prva žena predavač. Tamo je upoznala i udala se za Pierrea Curiea, koji je također predavao. Zajedno su proučavali radioaktivne materijale, posebice uranij i uranijev smolinac, koji je bio radioaktivniji nego uranij izlučen iz njega. Godine 1898. donijeli su zaključak da uranijev smolinac sadrži nepoznatu komponentu, radioaktivniju od uranija, a 26. prosinca 1898. Marie Curie je objavila postojanje te nove tvari. Nakon nekoliko godina neprekidnog rada i pročišćavanja nekoliko tona uranijeva smolinca uspjeli su izolirati dva nova kemijska elementa.

Život posvetila znanosti
Prvog su nazvali polonij prema Poljskoj, a drugog radij zbog njegova jakog intenziteta radioaktivnosti. Za Prvoga svjetskog rata zagovarala je upotrebu mobilne radiografije u liječenju ranjenih vojnika. Umrla je 1934. od leukemije, najvjerojatnije zbog prevelikog izlaganja radijaciji tijekom višegodišnjeg istraživanja. Nakon smrti poljske su joj vlasti posvetile novčanicu od 20.000 zlota. Godinu dana poslije njezina je starija kći Irene Joliot Curie osvojila također Nobelovu nagradu za kemiju.

Ivana Brlić-Mažuranić, prva žena akademik
Književnica Ivana Brlić-Mažuranić bila je prva žena koju je tadašnja Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti primila za svog (doduše dopisnog) člana 1937. godine. Rođenu Ogulinku Akademija je čak dva puta predlagala i za Nobelovu nagradu 1931. i 1937. godine. Hrvatska Akademija znanosti i umjetnosti danas broji svega 10-ak žena članica. Ivana Brlić-Mažuranić često je nazivana hrvatskim Andersenom i hrvatskim Tolkienom, a svojom originalnošću i svježinom ravnopravno stoji rame uz rame s velikanima dječje književnosti. Djela su joj prevedena na mnoge svjetske jezike.

Marija Jurić-Zagorka, novinarka i aktivistica
Marija Jurić-Zagorka (1873. – 1957.) bila je prva profesionalna hrvatska novinarka i najčitanija hrvatska književnica. U svome bogatom radu pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene, i Hrvaticu. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije te za prava žena. Potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je Josip Juraj Strossmayer, koji ju je nagovarao da piše romane. Romani su bili namijenjeni široj publici, a u njima su se isprepletale ljubavne priče s elementima nacionalne povijesti.

Prve studentice u Zagrebu 1901. godine
Na jesen 1901. godine na Mudroslovni (Filozofski) fakultet zagrebačkog sveučilišta upisane su prve redovite studentice, ujedno i prve studentice u Hrvatskoj. Tek je 1918. godine pristup svojim predavanjima omogućilo još nekoliko fakulteta zagrebačkog sveučilišta: pravni, medicinski i gospodarsko-šumarski. U razdoblju do 1914. godine u Hrvatskoj je upisano ukupno 158 studentica – redovitih i izvanrednih.

Prednjače Švicarska, skandinavske zemlje i SAD
Događaji vezani uz dozvole za visokoškolsko obrazovanje za žene u Hrvatskoj događali su se istodobno s trendovima u ostatku Europe. Samo četiri godine prije, 1897. godine, djevojke su mogle upisati Filozofski fakultet u Beču, a 1900. svoja im je vrata otvorio i bečki Medicinski fakultet. Najpoznatija engleska sveučilišta Oxforda i Cambridge spominju pak prve ženske studentice osamdesetih i devedesetih godina 19. stoljeća. Jedine zemlje koje su u vrijeme upisa prvih studentica imale dugogodišnju tradiciju na tom području u Europi bile su Švicarska i skandinavske zemlje, a izvan Europe samo SAD.

Komentirajte prvi

New Report

Close